Uspjeh djece u školskom sustavu mjeri se kroz ocjene koje pružaju kvantitativnu mjeru napretka i postignuća učenika. Isto tako pružaju informacije o tome koliko dobro učenici razumiju i svladavaju akademski sadržaj. Međutim važno je razumjeti da one imaju ograničenja kao jedini pokazatelj uspjeha djece. Ocjene uglavnom procjenjuju akademsku izvedbu djeteta, poput rezultata testova, zadaća i ispita. Međutim, uspjeh djeteta ne bi se trebao mjeriti samo na temelju akademskih postignuća. POVEZANO: Strah od odbijanja: znakovi, blokade i rješenja
Razlog zašto nije dobro da ocjene mjere uspjeh djece
Ocjene kao jedini kriterij za procjenu uspjeha djece imaju nekoliko inherentnih nedostataka. Evo nekoliko razloga zašto to može biti problematično:
- Ocjene nisu sveobuhvatna mjera uspjeha: Kroz njih se procjenjuje samo akademska izvedbu djeteta. I ne uzimaju se u obzir drugi važne aspekti kao što su kreativnost, socijalne vještine, emocionalna inteligencija ili praktične vještine. Što može umanjiti vrijednost tih drugih važnih aspekata razvoja djeteta.
- Stres i pritisak: Kada se uspjeh djeteta svede samo na ocjene, to može stvoriti veliki stres i pritisak na dijete. Djeca se mogu osjećati anksiozno i pod stalnim pritiskom da postignu visoke ocjene. Ovo može negativno utjecati na njihovo mentalno zdravlje i motivaciju za učenjem.
- Usredotočenost na ishod umjesto na proces: Djeca mogu postati usredotočena isključivo na postizanje visokih ocjena, umjesto da se usredotoče na proces učenja. Ovo može dovesti do površnog učenja, gdje djeca samo uče za testove i ispite, umjesto da razvijaju duboko razumijevanje i vještine koje će im biti korisne u životu. Ovaj nedostatak možda je ključan odgovor zašto ocjene nisu mjerilo uspjeha. Na ovaj način i kroz ovaj sustav učimo se da je uspjeh “sjaj na van” a ne osjećaj iznutra, zadovoljstvo, znanje i primjena. I to nas u velikoj mjeri zapravo ograničava od postizanja pravog zadovoljstva i sreće.
- Stvaranje natjecateljskog okruženja: Kada se djeca stalno rangiraju prema ocjenama, to može stvoriti natjecateljsko okruženje među učenicima. Umjesto poticanja suradnje i zajedničkog učenja, ocjene mogu potaknuti rivalstvo i negativnu konkurenciju među djecom.
- Nepoštena procjena: Ocjene nisu uvijek objektivna mjerila uspjeha. Različiti nastavnici i škole mogu imati različite standarde i pristupe ocjenjivanju i mogu biti podložni subjektivnosti i pristranosti. Neka djece možda nisu dobra u primjerice pisanim testovima, ali imaju druge talente i sposobnosti koji su jednako važni.
Umjesto da se isključivo oslanjamo na ocjene, važno je promicati cjelovitiji pristup procjeni dječjeg uspjeha. To može uključivati priznavanje individualnih talenata i interesa, promicanje cjeloživotnog učenja, razvoj kreativnosti, vrednovanje praktičnih vještina i poticanje socijalne i emocionalne dobrobiti djece.
POVEZANO: 6 savjeta kako odgojiti emocionalno inteligentno dijete