Dnevnik mame

Mamin dnevnik: Moramo li s djecom staviti život na pauzu?

Mamin dnevnik by Iwaiva

Spakirali smo zadnju vrećicu u auto, krenuli po Lenona u vrtić i krećemo na vikend izlet. Nas šest obitelji ide na ekskurziju. Devetero djece, sunčani vikend, pun gepek hrane i pića, uzbuđenje na vrhuncu. Klinci su odmah zaspali, muž je na stražnjem sjedalu s laptopom u krilu pokušavao dovršiti posao, a ja sam vozila i razmišljala kako život zapravo vrlo brzo dođe u onaj “mode” koji je prije par mjeseci djelovao tako daleko.

Odluka koja je promijenila sve

Umu sam rodila sredinom studenog, srećom ovaj put sam imala puno lakši porod i vrlo brzo sam stala nazad na svoje noge, a i ona je stvarno bila najzahvalnija beba koju sam mogla zamisliti. Valjda je to neka ravnoteža koja se morala uspostaviti jer je prvi put sve bilo potpuno suprotno. Lenon je bio blizu petom rođendanu, a to znači da je naš život s njim izašao iz onih terrible two, threenager, fournado i sličnih faza. Ok, možda sam to nespretno rekla, bunt je i dalje ostao postojan, samo je teatralnost ublažena. Imali smo dječaka prepunog energije, spremnog za sve naše akcije i upoznavanje svijeta. Više nije ovisio ni o popodnevnim spavanjima, s kim god smo negdje išli, djeca bi se igrala. U kojoj god kombinaciji smo bili, život je mirisao lagano na onaj nekadašnji prije djece. 

Studeni je te godine bio više maglovit nego studen, zrak u Zagrebu zagađen kao nikad, barem su tako govorili na vijestima. S bebom manjom od tri kile i s dječakom s tri tone energije kojeg smo izvadili iz vrtića dok je beba malena, osjećala sam se na trenutke kao u tamnici. Doslovno, jer sunca nije bilo na vidiku, dani su bili mračni, beba i magla se ne vole, kao psić sam čekala kraj vrata kad ćemo izaći van, a ti su dani bili rjeđi nego što sam priželjkivala.

Tamo nekad iza Božića, pao je veliki snijeg na Sljemenu. Moj muž je koristio godišnji i baš sam bila uzbuđena što će odvesti malenoga na snijeg, a onda je uslijedila tuga kad je shvatio da ne idemo svi. Zauvijek su mi se urezale te njegove riječi da želi da smo svi troje kao nekada, a ne samo on i tata. Snijeg ga je brzo doveo do toga da zaboravi na mamu, ali mene je uz klasičnu grižnju savjesti koja me na najjače prala u tom periodu, ulovila misao – Jesmo li zapravo s bebom otišli korak nazad, a ne korak naprijed? Ni ja nisam htjela biti doma, htjela sam uživati s mojim dečkima, a umjesto toga “morala” sam ostati doma jer imam još nekoga tko ovisi o meni. I onda sam zastala. Moram li zaista? Moramo li zaista staviti život na pauzu, razdvojiti se na muško žensku ekipu, oduzeti sinu neke prelijepe uspomene samo zato što je tu beba? Vrijeme je da i beba postane aktivni sudionik naših života.

Prva putovanja

Lenon je imao devet mjeseci kada smo s njim prvi put putovali avionom. Uz sve to, bio je izbirljiv s hranom. Ne znam zapravo na čemu je to dijete živjelo. Bila sam na izmaku snaga jer sam za svaki obrok morala ponuditi tri različite opcije u nadi da će na jednu pristati. Doma sam po cijele dane kuhala i izmišljala što ponuditi. To je dodatno kompliciralo baš svaki izlet i svako putovanje, a posebno ono u drugoj državi gdje si osuđen na restorane u kojima je sve začinjeno i ne baš friendly za bebe. Ali nismo dozvolili da nas to ostavi doma. Jedino o čemu sam razmišljala bilo je kako bi bilo jednostavnije da smo se odvažili otputovati negdje kad je bio manji. Koliko je zapravo jednostavno s njima kad su bebe na mlijeku i dok puno spavaju. Ali to shvatiš tek kad izađu iz te faze. Mogao me bilo tko probat uvjeriti u suprotno i reći da je najlakše putovati s njima dok su onako mali, ne bih im tada povjerovala.

Poučena tim iskustvom, odlučila sam “ispraviti” svoju grešku i nazvala sam prijateljicu da dogovorimo da odemo s klincima na jedan sniježni vikend. To nam je već i bila tradicija kroz sve prethodne godine i nisam htjela da novi član obitelji bude razlog da našu tradiciju ne nastavimo. I još važnije, da oduzme našem starijem djetetu zajedničke doživljaje. I znate što, to mi je bila najbolja odluka. Ok, moja djevojčica je zaista bila zen beba, ali u zen smo s iskustvom došli i mi pa vjerujem da se sve to nekako manifestira. Toliko je dobro podnijela to putovanje da sam si zaista potvrdila da je najlakše kad su mali i kad puno spavaju. A onda s vremenom svi skupa steknemo neko iskustvo i naviku. Njima na taj način nudiš i različita okruženja i uvjete koji im ni ne budu više tako strani kako odrastaju.

Jedna moja poznanica komentirala je kako joj je glavni razlog da ne ide nigdje s klincima taj što oni budu preuzbuđeni pa budu nemogući, naporno je loviti ih okolo, lakše je ostati doma u poznatom okruženju. Zapravo sam dosta puta čula ovakav stav. Ali postoji to jedno stajalište koje kaže da bilo kakva senzorička osjetljivost prestane biti strana (djeci) samo kada ih dovoljno puta izložite istoj. Dijete koje gotovo nikad nije bilo u gradu, sigurno će biti prepuno doživljaja kada dođe. Tramvaj. Hrpa ljudi. Ogromne građevine. Buka. Milijun distrakcija. Normalno da će klinci letiti s jedne stvari na drugu i da će roditeljima to biti naporno. I ja budem uzbuđena kada dođem na novo mjesto. Postane lakše s vremenom. Ili sam barem tako mislila dok nismo neki dan otišli u Minimundus. Osjećala sam se kao da ću skrenuti sa zdravog razuma.

Osim što je pržilo sunce bez imalo hlada, moj sin uz pet svojih prijatelja u potpunosti je bio senzorički prenadražen. Previše atrakcija, previše detalja na jednom malom prostoru, previše distrakcija, nisam ga mogla zadržati nimalo mirnim. Došlo mi je da se u jednom trenutku pokupimo i vratimo doma. Hoću reći, uzbuđenje je uvijek prisutno, ono nekad dovede do “ludila”, ali ipak s vremenom i iskustvom imate neke svoje rutine i izvan svakodnevice i zaista skupljate svi zajedno prelijepa iskustva i uspomene na svakom izletu i putovanju. Samo izbjegnite Minimundus. Beba je svoje prvo putovanje odradila tako da nas je uvjerila da ćemo se odvažiti još sto puta. Na putovanje, ne bebu.

Sva lica naših putovanja…

I ono najvažnije, život je opet počeo izgledati skoro kao onaj prije njenog dolaska. Jer smo se usudili odvažiti na taj korak. Svakom idućem nisam više davala pretjerani značaj razmišljajući kako će to ispasti. Uvijek na putu skupljamo i one nezgodne trenutke na koje me nije nitko pripremao. Od toga da ću morat skinuti svoj fini sako da bih ga stavila u gepek kao podlogu za prevlačenje pelene do toga da će netko u tenisicama, jednim jedinim koje smo ponijeli, ući u more. Pukla guma nasred autoputa u stranoj državi i to taman kad je bebi trebalo biti za spavanje, a nemam ni hranu sa sobom – odradili. Zapeli u snijegu na planini, bez lanaca i lagano pada mrak, naravno s njih dvoje. Odradili smo i to. Put od pet sati pretvorio se u put od deset sati zbog kolona. Ne ponovilo se.

Prisjetila sam se sad jedne, nazovimo ju, zabavne anegdote. Iako mi tada nije djelovalo ni približno zabavno. Bili smo na putu i tražili smo gdje bismo mogli na ručak. Mislim, nećemo valjda sad prestati i s tim nekim našim malim guštima poput odlaska u finije restorane. I tako smo nekako spontano odlučili odabrati fine dining umjesto fast fooda. Već su na ulazu zatreperili oko nas, što mene poprilično „nervira“, a posebno sad kad smo najduže u povijesti birali stol za kojim će nam biti najzgodnije s kolicima koja zauzimaju dva metra kvadratna. Konobar je došao pridržati jakne, a mom sinu je bilo nekako prirodnije onako protresti rukama da ti rukavi „već jednom“ skliznu s njegovog tijela. Zen beba je odlučila biti budna i već je tu „pokvarila plan“. Ne bi to bio problem, ali ipak sam malo štrikala koliko puta će baš naš stol prekinuti mrtvu tišinu u restoranu.

Prvi slijed je stigao, sourdough kruh s maslacem s cvijetom soli, a moj sin je iskreno dječje pitao ima li na meniju što finije od tog kiselog kruha i ima li majoneza ili kečap umjesto maslaca. Uz drugi slijed smo i bebu počastili bočicom mlijeka, a za treći je beba počastila sve s mirisom pune pelene. Četvrti slijed sam progutala jer je već stvarno bilo vrijeme da ju odem presvući. WC i presvlačilica su bili na drugom kraju svijeta, a tamo sam shvatila da ju moram kompletno skinuti. Dok sam čekala da mi netko od mojih dečkiju donese rezervnu odjeću za malu, iskoristila sam priliku da opalim jedan selfie s njom ogoljenom na ogledalu praznog wca i pošaljem mami sliku rugajući se nad vlastitom sudbinom, a onda je zen beba odlučila da ima još posla pa sam morala prati i pod i izašla van mokra. Eto ti fine dining s bebom, Iva!

Što pomisliš dok ovo čitas? Jedan funny story. A što pomisliš u trenutku kada se tebi ovako nešto dogodi? Da se više vjerojatno nećeš upuštati u ovakve avanture. Djeca brzo narastu. Anegdote su tu da se prepričavaju. Vi ćete lomiti noge putem, ali putem ćete i zacijeliti. Rijetko kad ćete se sjetiti putovanja na kojem je sve teklo glatko, prepričavat će se samo ono što je pošlo naopako i bit će vam najsimpatičniji dijelovi putovanja. Putovanja na koje ne biste ni otišli da ste razmišljali da će se dogoditi baš to što sad prepričavate. I kako sam napisala na početku, život zapravo vrlo brzo dođe u onaj “mode” koji je prije par mjeseci djelovao tako daleko. Samo treba puno strpljenja. Život je prepun nekih jedvačekanja, faza iz kojih poželiš što prije izaći kako bi došao do one koju čekaš. Ali jesmo li zaboravili uživati usput? Ja sam mogla još uvijek provoditi vrijeme s njom doma, ne kažem da ne bih uživala, to malo klupko sam mogla ljubiti i mirisati po cijele dane i uživati u tom balončiću sreće. Ali nismo bile samo nas dvije. Bio je tu jedan dječak velikih očiju koje jedva čekaju da opet svi zajedno uživamo u svemu onome što smo nekad radili u troje. I zato, ako si u nekoj fazi iz koje se ne znaš pokrenuti jer imaš malu djecu i trebaš mali poguranac, evo ti par savjeta koji su se meni pokazali ključnima kako bi naš život postao opet aktivniji.

Rutina je zlata vrijedna

Ono što je meni pomoglo da se prilagodimo jedni drugima bilo je uspostavljanje rutina u bebinom danu. Ovo je ključno za zajedničko funkcioniranje. Mnogi su mi se smijali da ne mogu “programirati” bebu, ali ja točno znam kada će i koliko ona spavati, u koje vrijeme ima koji obrok i zahvaljujući tome, znam u kojem trenutku dana mogu raditi sve ostale stvari. Ona nije po defaultu spavalica i trebalo mi je jako puno ustrajnosti da dođem do toga, ali uspjeli smo i na to sam najponosnija. O ovome bih mogla napisati knjigu.

Druga stvar koja diže kvalitetu zajedničkog života je i vrijeme nasamo samo s jednim djetetom. Osim ako si s njim dvadesetičetiri sata kao ja, onda ti kvalitetu života diže i da ju malo muž preuzme, a da ti odmoriš. Ali volim s vremena na vrijeme sa sinom napraviti neke solo izlaske na kojima radimo samo njemu zabavne stvari. To ostavi tako dobar dojam na njega da svi ostali međusobni odnosi u kući bolje funkcioniraju. Razmišljaj uvijek par koraka unaprijed. Zapisuj si u mobitel taskove koje moraš obaviti. Muž i ja dijelimo bilješke na mobitelu za kupovinu i to do liste i onda uvijek onaj tko je vani to obavi i skine s liste. To poprilično dobro funkcionira da znamo rasporede onog drugog i da olakšamo jedno drugome. Iako i dalje 80% toga moram obaviti ja, ali i to je više nego što sam mogla očekivati. Baby steps. Mi žene uvijek više možemo potegnuti kad su organizacijske stvari u pitanju. Kad to osvijestiš, manje se nerviraš.

Napravi si neku univerzalnu listu za putovanja i izlete, što moras ponijeti bas svaki put kad ideš. U početku ćeš skicati listu, kasnije već sve napamet slažeš. Prvi put kad negdje kreneš s bebom, vjerojatno ćeš odlučit preseliti pola stana skupa s vama na izlet od dva dana, ali kroz vrijeme reduciraš popis i shvatiš što je zaista nužno. I opušteno. Sjeti se, anegdote su te koje čine život zanimljivijim. Ovo nije priča o putovanjima, i znam da u današnje vrijeme nemaju svi iste mogućnosti priuštiti ih, bilo vremenske, financijske ili neke treće. Ovo je samo mali poguranac svakom onome kome je potrebno da izađe iz svoje zone komfora s jednim, dvoje ili više djece.

Zapravo, govorim u ime mame s dvoje djece. Ne mogu zamisliti kako je kad ih imaš dvostruko više. Ali život ne treba stati. Oni koji su te pokušavali uvjeriti u to, nisu živjeli sadržajno ni bez djece. I to je sasvim ok, nismo svi isti tip. Ali ne daj se obeshrabriti ako si više tip kao ja, a stojiš zakopana na mjestu, gledajući kako drugi uživaju, prisjećajući se sa sjetom nečega što si imala do tada.