Dnevnik mame

Mamin dnevnik: Nije se rodio tko je svima ugodio!

Mamin dnevnik

Nisam baš sklona momshamingu, ali imam to nešto u sebi što bi me u bilo kojoj sekundi tako lako natjeralo da uletim u vaše cipele i probam drugačije u trenutku kada vi mislite da ne možete, samo da dokažem da vi to zapravo možete.
Sjedila sam tako u parkiću kraj mora i promatrala sam moju djevojčicu kako se igra i pokušava savladati neke nove vještine dok sam usput razmišljala koliko je njen brat bio spretniji u tom uzrastu. Nije ona nespretna, nikako nije nespretna. S vremenom mi se sve vise čini kako bih mogla otvoriti agenciju za kaskadere u kojoj će buduće kaskadere obučavati moja djeca. Ali on je oduvijek u svom karakteru imao tu crtu da će se odmah bacit na glavu, a ona ipak prvo želi ispipati teritorij.
Sjedila sam tako u parkiću i ponosno gledala u nju kako pokušava. Nekad bi uspjela sama, nekad sam dolazila pružiti ruku kad joj zatreba pomoć. S njim sam se uvijek preznojavala i bila u niskom startu tik do njega, ali sam ga puštala da on to nauči raditi sam. U tome i leži većina njegove spretnosti i hrabrosti. A to je ono što želim da razvije i ona.

Djeca (ne)mogu biti slobodna

U parkiću sam, osim moje djevojčice, krajičkom oka promatrala jednu mamu kojoj sam poželjela ući u cipele, koje bih tada najradije zaustavila na tom mjestu na kojem ona nije. Bila je djetetova sjena, ali vrlo aktivna. Nije joj dala da se penje na stepenice, nije dala da se spušta niz tobogan. Uz fizičko zaustavljanje, dolazila je uvijek i rečenica poput “Ti to ne možeš!”, “To nije za tebe!”, “Ti si premala za to!”, “Vidiš, oni su spretniji od tebe”. Mama nije nikako mogla preći preko svog straha, a usput je, potpuno nesvjesno, isti usađivala curici. Njihov odlazak u parkić bio je stresan za obje. Na kraju su uz velike suze malene vrlo brzo otišle kući, mama je i dalje naglas negodovala govoreći kako ne može tu više biti jer joj je sve skupa prenaporno, kako park nije za njih, a dijete je plakalo sve jače.

Razmišljala sam o tome još neko vrijeme. Možda bih i ja bila ta mama da me prvo dijete nije okrenulo za 360 stupnjeva i pokazalo mi da nema toga što on ne može, samo ako mu vjerujem i ako ga pustim, ma koliko god knedli ja u sebi progutala. Od helikopter mame u teoriji, postala sam jedna ful skulirana ženska koju bi vjerojatno tamo neka druga mama koja ju krajičkom oka promatra u parku nazvala nemajkom.

Natjeralo me to da razmišljam o široj slici. Koliko im slobode zaista dajemo? Projiciramo li vlastite strahove i nesigurnosti na njih? Ili im možda nešto ne dozvoljavamo samo zato što u tom trenutku nismo u elementu za aktivnost koju bismo im mogli dozvoliti pod nekim drugim okolnostima? Evo, moj sin ima šest godina i mislim da mi je i dalje najveća noćna mora kad me pita da mi pomogne zamutiti palačinke ili neki kolač. To znači generalka kuhinje nakon samo tri sekunde miksanja, bez greške. On ima tu crtu da ga uvijek zanima tehnički dio priče pa će redovno metlice miksera izvaditi usred miksanja da vidi kako se to okreće, a sav sadržaj će letiti po kuhinjskim frontama, da ne govorim o tek ubačenom brašnu koje uvijek krene mutiti najvećom brzinom pa leti kao najsitnija prašina po svim plohama i podu, jer je njemu to fora promatrati. Onda odmah iz džepa izvadim i jedan živčani slom pa svaki put shvatim da će me jednog dana moja snaha poprilično mrziti jer joj muža nisam naučila gotovo ništa u kuhinji. Ponekad sam u mazohističkom elementu pa odlučim biti ona mama kojoj je sve ravno, samo neka dijete ima svoju slobodu, razvija kreativnost, dira teksture, a sve ostale dane odlučim da mi je možda ipak bolje da moja buduća snaha prolazi tu torturu. Na sličnom smo putu kod cijeđenja limuna za limunadu, guljenja jabuke i ostalih kuhinjskih aktivnosti za koje gotovo nikad nemam dovoljno vremena i živaca.

Ne u mojoj kuhinji!

Ja sam zapravo u kuhinji ono što je ona mama u parku i vjerojatno bi neka druga htjela ući u moje cipele i protresti me govoreći mi da stisnem zube za viši cilj. Možda mama u parku nije uvijek u tom moodu. Možda je, ali ne razmišlja o nesigurnosti koju će prebaciti na dijete zbog vlastitog straha i kakvu će to posljedicu donijeti dugoročno. Nitko iz loše namjere ne donosi takve odluke. A tanka je granica između dopuštanja da nešto nauče i trenutka kad ćemo reći “Ma ajmo ipak drugi put”.
Pišući o nekim temama na koje svatko ima svoj pogled i svoju najispravniju verziju, nisam se samo jednom našla u situaciji da sam doživjela otvoreni mom shaming.

Više puta sam doživjela kako se situacije shvate kao crno bijele, bez sagledavanja šire slike. Nekako kao da smo postali društvo u kojem smo u bilo kojem trenutku spremni dočekati na nož tuđe izjave ili djela, ako se kose s našima, bez da uopće probamo doživjeti što netko ima za reći i ponuditi drugu perspektivu. Pročitala sam jednom baš zanimljivu izjavu koja kaže da ne postoji razlog zašto bi nekog drugog smetala odluka koju sam JA donijela, koja za mene i moju obitelji najbolje funkcionira, odnosno vi za vašu i vas. U pozadini se prozvan nađe samo onaj koji nije u stanju pomiriti se da ga je tema dotakla jer duboko u sebi osjeća da ne radi najispravniju stvar pa je napad najbolja obrana. I to je tako istinito. I mom shaming dolazi upravo iz vlastitog nezadovoljstva koje pokušavamo projicirati na druge.

U crno bijelom sagledavanju činjenica, pretvorili smo se u društvo u kojem s jedne strane imamo mame koje se nalaze u kukanju i traženju mana onih kojima sve ide glatko, a s druge strane one koje osjećaju da im sve ide dobro i umanjuju tuđe sposobnosti. Gdje je nestala sredina? Je li nam uopće dozvoljeno požaliti se, a da ne ispadnemo loše majke? Je li nam dozvoljeno imati loš dan, a da ne ispadnemo loše majke? A je li nam dozvoljeno da budemo sigurne da radimo dobar posao i da u svakom danu tražimo ono dobro, ne fokusirajući se na ono što nam je teško, bez da se i to dočeka na nož? Mi žene smo baš sklone kompliciranjima. Prošli put sam pisala kako u muškom svijetu toga nema. Oni i za ono što smatraju da je drugi učinio ispravno i za ono iz čega se drugi „izvukao“ potapšaju jedan drugoga po ramenu. Poanta priče je da će uvijek biti neslaganja s onim što radite, ali ako fokus stavite na to, fulali ste cijelu priču. Za kraj ću ostaviti jednu frišku priču u kojoj sam lovila tuđe poglede, ali sve što sam zaista na kraju dana ulovila bila je moja mala pobjeda nad onim što mi je par sati ranije djelovalo nemoguće.

Novo okruženje, novi izazovi

Bili smo na putu. Moj muž je radio iz hotelske sobe, a mene je čekala avantura zvana “cijeli dan s klincima na mjestu punom nesvakodnevnih distrakcija za njih”. Možda će nekome ova situacija zvučati potpuno besmisleno, mislim, većinu dana i jesam sama s njima, nije to ništa novo u čemu ne plivam najnormalnije, ali bilo je puno raznih podražaja koji su njih pozivali da ih konzumiraju, a afiniteti im nisu bili isti, a ja sam tu bila samo jedna da sve pomirim. Doma nemamo sva ta nova uzbuđenja i hendlamo takav dan uljuljano. Ali to su situacije iz kojih uvijek pomalo narastemo i ohrabrimo sebe za buduće slične situacije uviđajući greške na putu koje ne želimo ponoviti.
Hotelski doručak. Ne mogu ih ostaviti same za stolom dok odem po hranu jer će moj sin sigurno pojuriti u nekom trenutku za mnom, a malena će ostati sama zarobljena u sjedalici i uplašit će se. Ne mogu nju nositi sa sobom, a želi da ju nosim, ne mogu s njom u rukama prenijeti pune tanjure do stola. Bili smo možda malo i preglasni. Starijem sam dozvolila doručak koji možda inače ne bih, samo da si olakšam. Nosio je na tanjuru hrenovke koje su padale s tanjura dok je uzbuđeno tražio što će još ubaciti, a ja sam se s njom saginjala putem i skupljala ih. Kakva nemajka. Da nije predivno osoblje restorana uletilo da mi odnosi tanjure za stol, vjerojatno bih sjela plakati.

Sjednemo jesti, malena krene grebati za bratovom hranom koju joj ne bih baš dala, a njemu sam dala jer sam išla linijom manjeg otpora. Ona neće jesti svoje, ne znam kako da sad donesem nešto novo jer će panika biti još veća. Na kraju sam joj dala njegove palačinke s čokoladnim namazom koji je prvi put probala i nisam ni najmanje bila ponosna na to pa sam shameala sama sebe. To je tek posebna kategorija gluposti u koju sam sebe dovedeš i kad god to osvijestim, svaki put sama sebe opomenem. Who cares?

Idući korak igraonica. On je inzistirao da s njim igram stolni tenis (čitaj lovila sam loptice po svakom kutku hotela), ona je, da vam budem iskrena bila – negdje. Lovila sam ju krajičkom oka dok sam skupljala loptice. Igrala se, znala sam da nigdje ne može i da će se lijepo zaigrati jer joj ne sve novo i zabavno, ali lovila sam i par onih nekih pogleda “A da malo doživiš bebu?”. Who cares? Moja briga!

A onda smo otišli na bazen. Kruna mog izlaska iz zone komfora s klincima jer sam znala da to znači da veće dijete totalno neću moći paziti jer je je dijete od godinu i pol u vodi preludo i roni i baca se. Ja ne smijem maknuti pogled s nje, a kad ju podignem da se približimo bratu, čuju nas svi u krugu tri kilometra koliko negoduje što sam joj poremetila zen. Za detaljnije čuvanje starijeg pobrinula se gospođa s ležaljke koja je nadgledala i ovu ludu mater koja uopće ne pazi sina. Who cares?
Znate ono kad nemate djecu pa za stol pored vas u kafiću sjedne mama s djetetom koje je dosta glasno pa si pomislite kako vaše neće tako jednog dana i zašto ga je uopće vodila u kafić kad je tako neodgojeno. Bile ste jedna od njih? Kako se život okrene i sve nas dovede i na ovu drugu stranu.

Uvijek će biti onih koji shameaju, ali ne dajte se obeshrabriti. Nije se rodio tko je svima ugodio. Važno je da sami sebi jeste!  Radije budite podrška i vjetar u leđa jedni drugima. To se uvijek višestruko isplati. Ili svojim primjerom ohrabrite nekoga da proba drugačije, pogurajte da izađe iz zone komfora i da se uvjeri da je i na toj strani zapravo sasvim ok.

Pišući o nekim roditeljskim temama, puno puta sam doživjela baš tu stranu priče u kojoj mi netko zahvaljuje za podršku koju nema od okoline i za vjetar u leđa koji mu je također nedostajao. I zato pozivam sve vas da baš danas napravite nešto što se inače ne usudite, ali i da pokažete malo više razumijevanja za one druge. Nekad je nama mamama dovoljno da na cesti usred djetetovog tantruma ulovimo samo jedan pogled druge mame koja prolazi kolicima i koji govori „Razumijem te, i mi prolazimo isto“. Jer zaista svi prolazimo isto!

Pročitajte i prethodne Ivine kolumne – o tatama i roditeljstvu općenito.