Foto: Privatni album / Instagram
Sjedila sam i gledala staklo razbijenog mobitela i u glavi vrtila na koga ću svaliti krivnju. Taj dan je već krenuo naopako. Mislim, svaki dan s klincima počne pomalo kaotično, posebice kada moramo na vrijeme stići u vrtić, što je nekako “naknap” s vremenom doručka mlađeg djeteta, a starije je kasnije otišlo leći prethodni dan pa mu je teško probuditi se.
Začarani krug gotovo svakog jutra. Ovaj tjedan sam odlučila sina ostaviti doma, zamisao je bila da nas troje provedemo prekrasan tjedan koji će značiti i njemu, a i meni. Nedostaje mi to naše vrijeme otkad je i seka tu, rijetko kad je samo naše.
Kad jutro otkaže poslušnost
Ujutro sam upalila juhu da se kuha dok smo vani. Blaženi timer na indukciji i opcija da se ugasi ako nešto iskipi iz lonca. Ne znam jeste li to primijetili kod sebe, ali od osobe kojoj su tako nevažne dodatne funkcije na uređajima, postala sam osoba koja je opsjednuta uređajima s opcijama koje mi pomažu spasiti dan. To valjda dođe s djecom i obavezama. Ali nekako se dogodilo da sam zaboravila namjestiti da se isključi pa je na kraju, kada smo se vratili doma, od cijelog lonca juhe ostalo tek toliko malo tekućine, srećom taman dovoljno za taj jedan obrok koji nam je i trebao prije popodnevnog spavanja, barem za malenu. Nedovoljno za 2-3 dana, kako ja volim raditi da si olakšam pa mi čaša u ovom slučaju nije bila napola puna nego napola prazna, jer sam i idući dan opet morala kuhati juhu, što mi nije nikako bio plan.
Paralelno sam krenula s djecom u nabavku, a moj sin je odlučio zapapriti situaciju tako što je uzeo role na kojima još uvijek nije toliko vješt. Hrpu vrećica iz nabavke okačila sam na kolica, s kojih nisam smjela skinuti ruke da se ne prevrnu od tog tereta, a usput sam pridržavala njega od sigurnog ponovnog loma ruke. Vani je bilo nešto što bi na moru nazvali orkanskom burom, barem je meni tako djelovalo u tom trenutku dok sam psovala samoj sebi što sam iz kolica maknula kape za djecu. Mirisalo je na sigurnu upalu uha taman oko Uskrsa, a malena se unervozila dok sam tražila park u kojem nas neće odnijeti vjetar.
U meni su se borile dvije. Jedna koja se gleda iz daljine i pita jesam li ovako zamišljala život s djecom, u kojem kao u nekoj igrici trčim kroz prepreke dok me napadaju sa svih strana. Druga je pokušavala osvijestiti da je prekrasno što smo svi zajedno i sjela na ljuljačku s djecom i uživala. Dok nam vjetar nije prevrnuo kolica s teretom.
Povratak u stvarnost
Kući me dočekala reducirana juha, gladna djeca od kojih s juhom mogu nahraniti samo ono gladnije, a ono drugo je sretno jer ionako nije fan juhe. Vrećice su čekale da njihov sadržaj rasporedim na pripadajuća mjesta i na to sam izgubila dobrih sat vremena kada sam malenu uspavala dok sam usput kuhala i ručak za dva dana. Ostalih sat vremena njenog spavanja, za prioritet sam postavila da se igram sa sinom i odlučila kako je sasvim ok da i treći dan zaredom na kosu našpricam suhi šampon (od kojeg me već itekako svrbila glava). Bila sam umorna još od devet, a tek je prošlo pola dana.
Izašla sam s malenom popodne van u avanturu zvanu zagrebačka prometna gužva u četiri popodne, uz jednu prekrasnu ariju sa suvozačevog mjesta. Ne sjećam se kada je moj sin zavolio vožnju, ali za moje psihičko zdravlje, nadam se da taj period dolazi vrlo brzo i s mojom djevojčicom.
Opet me omeo vjetar, i tako loveći neke stvari dok je ona tražila da i nju nosim, nisam uopće primijetila da mi je negdje po putu iz džepa ispao mobitel, a kada sam to shvatila, već je ležao smrskanog stakla na šljunčanom parkingu. A onda sam krenula u glavi raditi mrežu prebacivanja krivnje. Kriv mi je naravno muž, što mi je cijeli dan strka, a on je radio od doma zaključanih vrata od sobe i nije mogao uletiti ni sekunde da pomogne. Kriva su mi djeca koja se ni sekunde nisu uspjela zaigrati pa sam svaku radnju obavljala noseći malenu u drugoj ruci. Kriv mi je opet muž što dan ranije nije složio veš nego ga je samo izvadio iz sušilice ili što nije oprao kupaonu pa su mi se nagomilali neki poslovi s kojima nisam računala danas. Opet sve moram ja! Kriva mi je i mama koja mi ne dolazi pomoći često kao nekada kada sam imala samo jedno dijete. Sjetila sam se i jedne situacije od neki dan pa mi je kriva i ona što već danima razmišljam o njoj. I tako, razumijete me, tih par minuta u meni je bila borba kojoj sam, srećom, naučila brzo stati na kraj. Jer znam da je samo jedna jedina osoba zaslužna za svaki korak koji se događa i to sam ja.
OK, ne mogu nužno utjecati na stvari koje se neplanirano dogode, ali mogu utjecati na to kako ću se nositi s njima i kako ću kreirati ostatak dana znajući da mi „nešto sjedi na ramenima“. Smiješno je to kako smo uvijek u stanju tražiti krivca za vlastitu nepažnju ili za sve one obaveze koje nismo stigle skinuti s „to do“ liste, i još je smješnije kako se stalno, kroz milijun dnevnih situacija, dokazujemo sebi kako mi sve možemo same bez ičije pomoći.
U meni su se borile dvije. Jedna koja se gleda iz daljine i pita jesam li ovako zamišljala život s djecom, u kojem kao u nekoj igrici trčim kroz prepreke dok me napadaju sa svih strana. Druga je pokušavala osvijestiti da je prekrasno što smo svi zajedno i sjela na ljuljačku s djecom i uživala.
Igra u kojoj nema krivaca
Na početku majčinstva bi me možda sve to na duži period izbacilo, ali naučila sam raditi na sebi kroz sve ove godine i dovela se do toga da se ne durim danima, nego da brzo osvijestim da moram malo stati na loptu. Ako si se prepoznala u ovim kaotičnim situacijama, zastani i zapitaj se. Jesu li ti zaista drugi krivi? Imaš li dojam da svi stižu sve, samo ti ne? Da drugi imaju neke supermoći u organizaciji vremena, a ti tapkaš na mjestu? Imaš li dojam da svi drugi žive neke ispunjene živote dok si ti u pobljuckanoj majici, masne kose i s kaosom u stanu? Imaš li dojam da se svima drugima djeca mirno igraju, a samo tvoje stalno plače i nezadovoljno je? Imaš li dojam da svi imaju pomoć sa svih strana, a samo ti ne? Da tvoj život više nikad neće izgledati kao prije? Da te jednostavno majčinstvo – poklopilo? Ovo mislim da najviše muči mame u prvim mjesecima majčinstva. Sjetim se tih prvih tjedana kada sam satima ležala u krevetu i dojila. Na neke dane nisam uspjela ni pojesti nešto dok muž ne dođe s posla preuzeti dijete, a u glavi su mi prolazile slike života kakav sam imala prije toga i mislila kako su oni koji su tvrdili da život staje s djecom zaista bili u pravu.
E pa znaš što? Svi imamo takve dane i takav dojam na trenutke. Pet loših minuta nekad zasjeni pet dobrih dana. I u redu je prihvatiti sve emocije, ljutnju, nemoć, tugu.
Ali prestani tražiti krivca u drugima! Često me prati ta “stigma” kako ja sve stižem i kako meni sve ide od ruke, kako kod mene vlada red i kako imam neke skrivene supermoći? Ja zapravo živim dan kao baš svatko od vas. I moja djeca su zahtjevna. I moja kuća je neuredna. Ali sve ima svoje mjesto pa brzo vratim u red. I moje obaveze čekaju i nagomilaju se s vremena na vrijeme. Često ostajem budna do nekih sitnih sati radeći i usput zbrajajući koliko ću uspjet odspavati prije nego se malena probudi. Pomoć koju imam je minimalna. A i kad ju imam, opet mislim da može biti u većem obujmu.
Prigrlila sam svoju svakodnevicu
Počela sam žmiriti na packave prozore. Balkon nam se pretvorio u reciklažno dvorište. Nikad mi te stvari nisu prioritet. Zapravo, shvatila sam da ćeš uvijek, baš uvijek naći vrijeme samo za ono što ti je prioritet. Ako nisi uspjela nešto odraditi, to ti je jasan znak da ti to zapravo uopće nije priroritet. Ali ono najvažnije, zaista sam uspjela kroz vrijeme naći neke obrasce kroz koje sebi olakšavam da me sve uloge koje igram i sve obaveze koje imam ne poklope.
Volim reći da sam dobro organizirana. Moja prijateljica kaže “Ako mi još netko kaže da je sve stvar organizacije, poludit ću”. Ali je, ako mene pitaš. Ako danas skuhaš ručak za sutra, možda si sama sebi olakšala sutrašnji dan. Ali opet će te dočekati onaj iza kada nemaš to riješeno ako nisi napravila neku razrađeniju shemu.
Daj si par mjeseci da si presložiš dom, prioritete, sebe, zapisuj si što je to što remeti tvoj mir i što krade tvoje vrijeme. Osvijesti što je to, a onda preslaguj. Ništa ne dođe preko noći. Organizacija ti mora ući u rutinu kroz male korake. Živimo u vremenu u kojem smo zatrpani stvarima. Odnosima. Obavezama. Želiš biti prisutan u svemu, a istovremeno ti je svega previše. Nije li baš to znak da zaista trebaš promjenu? Možda će ti par mojih savjeta pomoći da unaprijediš kvalitetu svoga dana. Ali to ne znači da će sav kaos koji najčešće dolazi s djecom – nestati. I dalje ćeš imati dane kada se igraš nasred dnevnog boravka s razbacanim kockicama dok te svrbi suhi šampon na glavi i nemaš skuhan ručak. Samo ćeš si olakšati da ipak rjeđe budeš poklopljena sa svim obavezama, moranjima i sl.
Promjena dođe kad se odlučiš
U svakom danu nađi par minuta za sebe. U zadnje vrijeme se puno priča o tome i u tome je zaista ključ. Dan u kojem preskočim svojih par minuta, obično ostavlja posljedice na moje strpljenje već sljedećeg dana. Točno osjetim da, ako preskočim to neko vrijeme za sebe, kroz sve dnevne situacije tražim bijeg i imam fokus na tom bijegu, a ne na onome što radim, a onda s tim raste nestrpljenje i nervoza. Zato se uvijek pobrini za sebe. Netko će se probuditi ranije. Netko će ostat budan duže. Već godinama je popularan onaj trend buđenja u pet. Ja zaista stižem hrpu toga ako se probudim u pet. Ali u ovoj fazi života i moja djeca se probude kad izađem iz kreveta pa sam ranije jutarnje sate prebacila na kasnije večernje. To je ujedno vrijeme i za moj posao, ali i za moj mir. Netko će reći da je to bezveze i tako sebi opravdati to što mu se možda ne da pomaknuti s mjesta. Promjena dođe tek kad ju odlučiš prigrliti.
Osvijesti da ne volimo svi iste stvari i prestani se uspoređivati. Netko će naručiti ručak pa neće gubiti vrijeme na kuhanje, netko će sate provesti u kuhinji jer je to njegov način da “se dobije”. U blagdansko vrijeme, kod mnogih često osjetim i posebnu nervozu uzrokovanu time što ne stižu odraditi neke diy blagdanske projekte ili napraviti par vrsta kolača. Ali morate biti svjesni da nekoga to ispunjava i to je njegov način da se ispuše, nekom drugome nije. Misliš li da zaista nemaš vremena za to ili možeš osvijestiti da tebe to zapravo uopće ne zanima dovoljno? Ti ćeš svoje vrijeme potrošiti na nešto što tebe hrani više!
Nauči delegirati zadatke. Znam, teško je to. Ni moj muž nikada neće posložiti vilice u ladici jednu uz drugu nego će ih nabacati, a ja volim da je složeno „po špagici“, no naučila sam zažmiriti na to. Neće mi ni spremačica očistiti baš onako kako bih ja, ali odlučila sam gledati na to kao na posao koji ja onda ne moram raditi ovaj tjedan. Note to self – pronađi nekoga za pomoć u kućanstvu, dolaze ljepši dani, ne želiš biti nervozna što ćeš prekrasan vikend provesti u čišćenju.
Kuhaj veću količinu svega onoga što se da zamrznuti. Spasit će te na dane kada ti se ne da, a želiš domaći obrok. Neki dan smo došli s puta. Bila je nedjelja i ništa nije radilo. Djeca su već lagano bila nervozna i gladna, a onda sam se sjetila bolonjeza u zamrzivaču. Njima je bio praznik, a ja sam „samo“ morala skuhati špagete dok se umak lagano odleđivao u drugom lončiću. Usput sam raspremila kofer.
Moje tajne za ‘preživljavanje’
Navečer pospremi sav tekući nered od tog dana, ma koliko god umorna bila. Bit ćeš si prezahvalna ujutro. Neka ti svaki dan počne u redu, a ne u nervozi što lomiš noge preko igračaka ili što u žurbi kuhanja doručka (jer morate na vrijeme krenuti u vrtić) moraš prvo oprati tavu u kojoj želiš ispeći jaja.
Organiziraj svoj životni prostor na način da štediš svoje vrijeme svakim zadatkom. Ovo je proces, ali je ključan! Uz to dolazi da svaka stvar u stanu ima svoje mjesto i da stvari uvijek vraćaš tamo gdje pripadaju, da nisi zakrcan stvarima, ali ovo je tema o kojoj bih mogla pričati danima. Za mene je stvarno „game changer“. Dozvoli si odmoriti dok beba odmara. Ima onaj popularni „meme“ koji kaže spavaj dok beba spava, peglaj dok beba pegla. Ali roditeljski staž me naučio da je to itekako istina. Ovaj dio sa spavanjem, ne peglanjem. Veš možeš rasporediti i uz bebu. Pospremiti suđe u mašinu i peglati također. Ali odmarati nećeš uspjet dok je ona budna.
Postoji mnogo obrazaca koje sam stvorila kroz vrijeme da si olakšam život, ali on će i dalje na određene dane biti kaotičniji nego na neke druge. Obično to dođe i s količinom umora i nagomilanim obavezama koje stoje na “to do” listi. I toga sam svjesna i s tim sam ok. Nisu mi drugi krivi za to, ali nema smisla ni da se fokusiram na traženje krivca, nego na rješenje.
Ali evo, pozivam sve vas na jedan mali zadatak. Možda će vam djelovati smiješno, ali meni zaista pomaže. Zapišite na papir što vas je danas izbacilo iz takta. Zbog čega ste se osjećali loše u usporedbi s nekim drugim? Što je to za što ste osjetili da drugi mogu, a vi ne? Budite iskreni prema sebi.
Kada zapišete, postaje konkretnije. Ako ostane samo u glavi, te nam se misli prije rasprše „pod tepih“. Na papiru ostaju i zovu da probate razmisliti o tome. Hoćete li svaliti krivnju na druge ili osvijestiti da vi sami možete više od toga?
Da, život s djecom je milijun borbenih situacija kroz dan. Ali nijedna ne postaje lakša s vremenom. Dok ne odlučite preuzeti odgovornost i promijeniti perspektivu.
Svoje odgovore iz Ivinog ovotjednog zadatka pošaljite u inbox Bebe.hr na Instagramu i Facebooku, a mi ćemo ih objaviti u storijima kako bismo pomogli i drugim mamama koje se osjećaju kao vi. Svoja pitanja za Ivu pošaljite također u inbox, a Iva će ih polako obrađivati u svojim kolumnama. I s vama dijeliti svoja iskustva i savjete za lakše majčinstvo. Vidimo se u inboxu, pronađite ga na ovim linkovima: Bebe Instagram i Bebe Facebook.
