Foto: Privatni album
Tena Šnajder mama je troje djece, supruga i novinarka koja se prije nekoliko godina suočila s dijagnozom limfoma. U tom trenutku bila je trudna. Nakon početnog šoka i straha koji ju je na tjedan dana zatvorio u sobu, odlučila se s bolesti nositi najbolje što zna, a to je značilo bit aktivna, pomažući drugima pomoći i sebi. Osnovala je Udrugu SuperCure, a potom i napisala slikovicu za one najmlađe, kako bi im roditelji mogli objasniti zbog čega nemaju kosu, ne idu na posao i ponekad ne mogu ustati iz kreveta. Slikovnicu je ilustrirala Tenina mama Kruna Tarle. U nastavku vam donosimo razgovor s ovom inspirativnom mladom ženom.
Autorica ste slikovnice za djecu: Mama je bolje, namijenjene djeci čiji su roditelji bolesni, ali i roditeljima te svima odraslima koji o teškim temama trebaju razgovarati s mališanima. Temeljena je na vašem osobnom iskustvu. U kojem trenutku ste došli na ideju da napišete slikovnicu?
Za rak sam saznala na samom početku trudnoće. Osim bebe koju sam čekala, već sam imala sina koji je tada završavao predškolu. Trebalo mu je objasniti što se događa, zašto se sve doma iznenadno promijenilo. Zašto sam odlučila obrijati glavu. Zašto sam neke dane u bolnici od jutra do kasno navečer. Zašto druge dane ne mogu ustati iz kreveta i igrati se s njim. Tada sam poželjela imati neku slikovnicu koja bi mi u tome pomogla. Znate, poput onih o prvim danima u vrtiću ili o odbacivanju dude. Nešto napisano jednostavnim jezikom, ali da pogađa bit. Vidjela sam jednu takvu domaću slikovnicu, ali s kompliciranijom terminologijom, namijenjenu očito starijoj djeci. Smatram da je osobito bitno situaciju oko bolesti pojasniti i onim mlađima. Zato sam slikovnicu napisala sama, kad sam završila s liječenjem. Ona je cijelo vrijeme bila tu negdje, u mojoj glavi pa se tekst pisao kao sam od sebe. Glavni su likovi moja djeca, Vili i Lota (ona je ta beba koja je sa mnom prošla rak ‘iz trbuha’).
S obzirom da je tema zahtjevna i deliktna, konzultirala sam se s dječjom psihologinjom dr. sc. Marinom Grubić, kao i s drugim roditeljima koji su imali isto iskustvo. Moja poruka roditeljima u istoj situaciji jest da se djeci ne skriva istina, jer je to kontraproduktivno. Nije uvijek lako, ali treba pronaći način kako djeci objasniti što se događa i kako će se odvijati liječenje, ali bez da se klincima prenose naši strahovi i bez da ih se opterećuje. Mislim da sam našla dobar recept za to u slikovnici Mama je bolje.
U drugoj trudnoći ste se suočili s dijagnozom limfoma. Kako ste se u tom trenutku osjećali? U periodu od dijagnoze do danas koja je bila najteža odluka koju ste trebali donijeti? U vrijeme liječenja vaš sin Vilim je bio dovoljno velik da razumije kroz što mama prolazi. Kako ste s njime razgovarali o bolesti i što biste poručili roditeljima koji prolaze kroz isto?
Kako sam se osjećala kad sam saznala? Iskreno, najgore ikad. Mislim da mi je to bio jedan od najtežih trenutaka u životu. Osjećaj je kao da se događa smak svijeta pred vašim očima. To zapravo i je smak vašeg malog svijeta. Bilo je proljeće, a meni je sve izgledalo sivo. Sjećam se cvijeća uz puteljak, izgledalo mi je potpuno sivo. Kao da mi je netko ukrao sve, boje, proljeće, život. Grozno mi je bilo to što sam trudna, a imam rak. Imala sam osjećaj kao da sam istovremeno dobila najljepši dar i najgoru kletvu. Najviše me strah bilo što će biti s bebom, hoće li ona biti zdrava i hoće li mi dopustiti da zadržim trudnoću. Osim toga, osjećala sam se kao da više nikad neću biti sretna, bezbrižna i da sam sad, čak i ako ovo nekim čudom preživim, kao osuđena. Tu sam se jako prevarila, ali tada to nisam mogla znati.
Voljela bih da iz ove sad perspektive mogu samo na nekoliko minuta posjetiti sebe toga dana i reći si da će sve biti sasvim drugačije. Da će sve biti dobro. Da ću sve izdržati. Da ću imati svoju djevojčicu. I da ću roditi još jednu. Nikad to tada ne bih vjerovala.
Osnovali ste udrugu SuperCure koja okuplja žene oboljele od raka krvi. Koliko vam je važna ta udruga?
Baš iz te želje i maštarije da mogu putovati kroz vrijeme i samu sebe utješiti kad mi je sve izgledalo crno da crnije ne može, kad sam trudna plakala pred Rebrom, danas pomažem drugima koji su na početku sličnih priča. To je kao neka moja mala misija. Neki moj način da pokušam vratiti Svemiru za dobro koje sam primila, za sve blagoslove i sretne ishode. Jedan vid toga je i slikovnica, a drugi grupa SuperCure protiv leukemije i limfoma. Grupa je nastala nekako slučajno, naime, dok sam išla na terapiju zračenjem, morala sam svaki dan odlaziti na Jordanovac i nekad dugo čekati. U čekaonici sam upoznavala druge žene i poželjela s njima ostati u kontaktu.
Napravila sam grupu koja je najprije brojila nekoliko članica, a danas nas je više od 270, iz cijele regije. U posao administracije ušle su još Ivana, Maja i Anica jer to odavno nije posao samo za jednu osobu, dok nam Instagram vodi Marina. ‘Mali krug velikih ljudi’ – grupa je odavno prestala biti samo grupa podrške za rak, odnosno limfom i leukemiju. Postala je mjesto, zatvoreno i sigurno, u kojoj žene mogu naći međusobnu podršku vezano za bilo što u svom životu. Mjesto na kojem se mogu podijeliti tajne, gdje se može izjadati, pohvaliti, podijeliti sretan trenutak, podijeliti briga, postaviti pitanje. To je prava zajednica i iz dana u dan sve sam više svjesna koliko je vrijedno to što imamo.
Da mi je bilo imati takav krug ljudi onog dana, u proljeće 2019., kad me liječnica nazvala da mi kaže da imam rak i kad sam se zatvorila tjedan dana u sobu jer nisam imala s kime o tome govoriti onako kako mi je tada bilo potrebno. Da sam to imala tada s mog bi srca palo barem 80 posto težine. Danas kažem, nema potrebe da itko prolazi sam kroz to. Nemamo dovoljno psihologa da budu podrška onkološkim pacijentima, ali zato imamo jedni druge. Po meni, u fazi dobivanja dijagnoze vidjeti da je netko prošao sve to i da se danas smije i ide u dućan i opet ima one banalne svakodnevne predivne probleme je nešto najljepše i jednako važno za izlječenje kao i lijekovi. Naime, zanemaruje se psiha i koliko je moć psihe važna u procesu liječenja. Kako će slomljen i depresivan čovjek proći kroz kemoterapiju koja je sama po sebi vrlo izazovna za duh i tijelo?
Da se vratim na slikovnicu. Duže vrijeme stajala mi je u ladici, tekst je bio gotov, ilustracije koje je slikala Kruna Tarle također su bile spremne, čak i priprema za tisak koju je volonterski odradila Martina Marinić Kadić bila je gotova. No, izdavača nije bilo lako naći jer se nije radilo o komercijalnog isplativom projektu, a poznato je što pokreće svijet, nažalost to nisu ljubav i empatija. Ipak, ljubav i empatija do mene su našle put u obliku divnih žena iz splitske Udruge Caspera. One su prihvatile projekt, organizirale se i skupile novac za tisak i distribuciju tako brzo da sam ostala u pozitivnom šoku. Dogovorile smo se da će prva naklada ići u tisuću primjeraka i da ćemo je dijeliti – svima onima kojima je potrebna, ali i knjižnicama, vrtićima, dječjim psiholozima… Činilo mi se tada da je tisuću knjiga puno i da nam toliko ne treba, ali sam se prevarila jer u međuvremenu oko pola godine nakon promocije, vise nemamo ni jednu. Sve je otišlo u prave ruke. Mislim da bi druga naklada bila dobra ideja, a trenutačno se knjiga može posuditi u knjižnici. Također, prevedena je na engleski i može se nabaviti online, ali samo na engleskom.
Kako sam u međuvremenu, u 39. rodila i treće dijete, djevojčicu Juliju, napisala sam novu slikovnicu, koja ima iste likove plus Juliju kao treći lik, ali na sasvim drugu temu. Slikovnica je u fazi izrada ilustracija. Julia je bila apsolutno iznenađenje, dar kojem se ni u najsmjelijim željama nismo usudili nadati.
Kako izgleda svakodnevica zaposlene mame s troje djece?
Inače, život zaposlene mame (i zaposlenog tate) s troje djece i psom je pa… Prva riječ koja mi pada na pamet: kaotičan. Ujutro je ludnica kad se svi spremamo u vrtić, jaslice, školu i na posao, a pas naravno očekuje šetnju. Ali druga riječ je veseo. Veseli je to život, nikad dosadan, malo kao da radiš u cirkusu, recimo. Naučiš sve obavljati brzo, naučiš brzo misliti i dobro se organizirati.
Čemu vas je bolest naučila?
Rak me promijenio skroz. Fizički, psihički, na svim razinama. Kad gledam svoju sliku od prije, skoro mi je kao da gledam nekog drugog. Ne mislim da me nužno promijenio na pozitivno, ali mi se čini da sam sad više autentična i da sam ono što sam trebala biti. No, možda bi se to dogodilo i bez raka, možda je to samo stvar koja dolazi sa starenjem. A starenje je, kaže Anne Hathaway, privilegija. Mnogima je ta privilegija uskraćena.
