Fotografije: Privatni album
Biti roditelj prijevremeno rođene bebe, nimalo nije lak zadatak. Strijepiti nad djetetom iz dana u dan, strahovati hoće li preživjeti i kako će se izboriti za svoje zdravlje, noćna mora je za svakog roditelja. Tata Nikola Kovačić svoju je dramu proživio dvaput zaredom, s obje kćeri.
Njegova prva kćer Ema rođena je na samoj “granici”, u u 35. tjednu trudnoće s 2300 grama, no nekoliko godina kasnije, u 26. tjednu, rodila se palčica Una, mrvica od samo 770 grama. Za razliku od starije sestre koja je rođena brzo i imala razvijene organe pa samim time brzo jurnula u svoj posve normalni život, Una je bila beba koja se borila za život odmah na početku. Danas, na Međunarodni dan svjesnosti o prijevremenom rođenju, odnosno Svjetski dan djece Palčića, ispričat ćemo njihovu priču.
Prekinuto veselje
“Suprugina trudnoća bila je uredna sve do 24. tjedna kad je dobila glavobolju. Popila je tabletu, izmjerila tlak i shvatili smo da je tlak povišen. Isto se ponovilo još nekoliko dana zaredom dok jednoga dana tlak nije počeo jako divljati, nakon čega je odlučila poći na pregled. Tog dana, sjećam se vrlo jasno, poljubila je kćer, rekla da ide u bolnicu, ali da će se vratiti. No nije se vratila. Prve pretrage pokazale su da su joj proteini u urinu bili daleko iznad dopuštenog, i da su joj burezi u jako lošem stanju. Rekli su nam da neće moći iznijeti trudnoću do kraja te da će je hitno poroditi.”
“Tih dana jako se loše osjećala, počela je dobivati terapije, ali nisu previše pomagale. Dnevno je dobivala po nekoliko kilograma pa je bolnicu stigla sa 70-ak kilograma, a do poroda imala preko stotinu. Nisam je mogao prepoznati koliko je bila deformirana i napuhnuta.”, prisjeća se Nikola.
U danima neizvjesnosti jedino što ga je držalo živim bila su kratka izvješća koja mu je supruga slala svakoga jutra u šest ujutro. Panika je nastala onoga dana kad je umjesto dnevnog sažetka stigla tišina…
“Nazvao sam je, bila je jako slaba i skoro da nije govorila. Sestre su mi rekle da su je jedva odvele do toaleta, da je skoro posve paralizirana i da ne može stati na vagu.”
“Od straha, od adrenalina nisam znao što da radim. Odveo sam kćer na sunce, sjeo popiti kavu i pokušavao izbiti negativne scenarije iz glave. Trudio sam se ostati miran da ne prenesem nervozu na starije dijete. Nije mi polazilo za rukom. Kćer je osjećala strah koji je izbijao iz mene makar nisam ništa govorio. Pojela je pecivo i počela povraćati.”, prepričava.
Strahovi i strepnje
Nikolina supruga ubrzo je završila na carskom rezu, bilo je vrijeme korone i do nje nije mogao. Informacije su stizale “na kapaljku”, satima nije znao što je s njima. Stajao je ispred zagrebačke Petrove bolnice i čekao.
“U jednom trenutku sam nazvao bolnicu. Sestra mi je rekla da je zahvat završio i da će se javiti. Pokušao sam barem doznati jesu li žive, nisu mi ništa željeli reći. Nisam osjećao noge, izgubio sam tlo pod nogama. Oko pet poslijepodne ponovno sam nazvao. Tutnjalo mi je u ušima. Uspio sam dobiti doktora Lončarevića koji mi je rekao da je supruga stabilno, i da je Una živa. Objasnio mi je da je ekstremno nedonošće sa 770 grama, 35 cm i jako niskim apgarom te da će ju pokušati stabilizirati preko noći, ali da moram biti spreman na sve.”
Narednih sati živio je u strahu od loših vijesti, a čim je svanulo nazvao je bolnicu i pitao kako je beba
“Nisam mogao čekati jedan sat poslijepodne i vrijeme za informacije. Morao sam pitati je li još uvijek živa. Sestra koja mi se javila pristala je provjeriti. I dan danas čujem zvuk lupkanja njenih koraka dok odlazi niz hodnik provjeriti imam li još uvijek dvije kćeri. Strašan osjećaj. MInute su trajale kao godina. Nisam ni čuo kad je podigla slušalicu, sjećam se samo da je riječi ‘Živa je’.”
Bitke za život
Samo jedan poziv kasnije i Nikolina sreća ponovno se ugasila. Supruga je tijekom noći doživjela unutarnje krvarenje.
“Te vijesti slušao sam kao iz neke treće dimenzije, kao da sam izašao iz tijela. Radio sam na autopilotu. Sjećam se kako sam, s obzirom da su bili Svi sveti, tumarao po groblju i palio lampaše ne znajući niti kome ih stavljam na grob.”, nastavlja.
Obje njegove heroine tih su dana borile svoje bitke – supruga je bila na intenzivnoj četiri dana, a tek nakon deset dana mogla je prvi put posjetiti kćer jer je, zbog sestre koja je bila zaražena koronom, morala u samoizolaciju. Svoje prvo mlijeko, kolostrum, izdajala je i bacala deset dana zaredom, jer su tako zahtijevala pandemijska pravila.
Una se za to vrijeme borila održati na životu. K njima, zbog pandemije, nije mogao. U tom periodu dogodio se i Petrinjski potres, koji je snažno pogodio Petrovu bolnicu. Kaos je zavladao posvuda. Obiteljske susrete, u naredna tri mjeseca, sveli su na mahanje kroz prozor. Tada je potražio psihološku pomoć i podršku učlanio se u Klub roditelja nedonoščadi ‘Palčići’.
Dobre prognoze
“Kad si na mukama nitko te ne može razumjeti. Obitelj se trudi, ali u tim trenucima su ti potpuni stranci. S drugim očevima sam plakao i smijao se, slavio male pobjede naših mališana, pričao o strahovima i patnjama koje drugi nisu razumjeli. Želiš čuti da su uspjeli, i da će i tvoje dijete uspjeti.”
Iako to nažalost, ne bude uvijek tako s djecom Palčićima, scenarij Kovačića dobio je sretan kraj.
“Kada bi imala povišenu temperaturu, čim bi se neki parametar poremetio, odmah su reagirali jer joj u protivnom organizam ne bi mogao izdržati. Iz bolnice je izašla s težinom od oko dva kilograma zahvaljujući doktoru Lončareviću koji je od početka vjerovao u nju. Nije ju stavljao na respirator nego je pustio da sama diše. Ona je na to odgovorila borbom i prodisala. Vjerovali smo da će tako do kraja, no pred izlazak iz bolnice dobili smo završni udarac – završila je na operaciji očiju gdje su joj spašavali vid.”
Obitelj je konačno na okupu
Iako je rođenje bebice za njih značilo neočekivanu, višemjesečnu traumu, Kovačići su, onoga dana kad su majka i malena došle doma, dobili novi naboj pozitivne energije.
“Prvih par noći nismo spavali. Bila je mala i nije mogla uskladiti disanje i hranjenje pa se znalo dogoditi da poplavi i ostane bez daha. Stalno smo dežurali kraj krevetića osluškujući hoće li se nešto dogoditi. Bojali smo se i okupati je, bila je doslovce samo kost i koža. Mislili smo da nikad neće moći nositi tajice.”, šali se tata Kovačić.
Njegova Una život će sigurno proživjeti i u tajicama, jer ova malecka životu je pokazala zube od samoga starta. Prve vježbe odrađivala je u periodu kad doslovce još uvijek nije trebala niti biti rođena. Išla je na pretrage i vježbe kad je samo bila sposobna spavati. Borila se i izborila se. Mali vježbač postao je snažna djevojčica koja je jako aktivna. Stalno se penje, visi po nečemu, trči, vozi bicikl, prepričava ponosni tata.
“Još uvijek pazimo na nju, ali sad jer je prebrza i preaktivna, vrckasta i motorički jako razvijena. Od svojih vršnjaka se razlikuje samo po tjelesnoj težini – sitnija je i mršavija, ali da ne znate da je Palčica, ne bi je izdvojili iz grupe. Naša kćer danas je zdrava i predivna djevojčica, zahvaljujući kojoj smo stekli puno novih prijatelja, roditelja drugih Palčića. Upravo zato želim poručiti svim roditeljima nedonoščadi da smo uvijek tu za njih, da nas mogu direktno kontaktirati, da ćemo im dati podršku kakvu su nama dali drugi ljudi. Ponajprije naša obitelj, bolničko osoblje u Koprivnici i Petrovoj bolnici, Udruga Palčić i Crohobice te mali i veliki prijatelji iz bolničkih soba.”
Povezane objave: Biti roditelj Palčića: “Vjerujem da će Adin biti mali Einstein”
