Strategije suočavanja za roditelje djece s teškoćama u razvoju mogu se podijeliti u dvije skupine – pasivne i aktivne. Što to znači, saznajte u daljnjem tekstu. Rođenje djeteta s poteškoćama u razvoju može roditeljima donijeti dodatni stres, uključujući financijske, fizičke i emocionalne zahtjeve. Istraživanje je pokazalo da roditelji djece s poteškoćama u razvoju često doživljavaju više razine stresa i depresije u usporedbi s drugim roditeljima. A to može narušiti obiteljsku zajednicu. POVEZANO: Utjecaj roditeljskog stresa na djecu
Međutim, važno je napomenuti da se sve obitelji ne suočavaju automatski s ogromnim stresom kada se rodi dijete s invaliditetom. Neke se obitelji mogu prilagoditi i uspješno se nositi s stresom, kontrolirajući razinu stresa i održavajući kontrolu. Zapravo, sve brojnija istraživanja sugeriraju da imati dijete s invaliditetom može zapravo ojačati obiteljsku jedinicu i poboljšati kvalitetu života za sve članove obitelji. POVEZANO: Djeca s invaliditetom: Kako im pomoći da se osjećaju dobro u svojoj koži?
Različite strategije suočavanja za roditelje djece s teškoćama u razvoju
Prema Folkmanu i Lazarusu (1985.), postoje dvije glavne vrste strategija suočavanja koje pomažu u ublažavanju stresa: usmjerene na problem i usmjerene na emocije.
Strategije usmjerene na problem imaju za cilj riješiti stresni događaj. Kao što je prikupljanje informacija, donošenje odluka i rješavanje sukoba.
Strategije usmjerene na emocije usredotočuju se na reguliranje emocija koje se javljaju tijekom događaja. Što može uključivati izbjegavanje, samooptuživanje i priželjkivanje. Uobičajeno je da pojedinci koriste kombinaciju obje vrste strategija suočavanja.
Pozitivna procjena igra ključnu ulogu u suočavanju s izazovima odgoja djeteta s teškoćama u razvoju. Pozitivna percepcija može ublažiti učinke invaliditeta djeteta na članove obitelji, poboljšati psihološke i fizičke resurse i zaštititi od kliničke depresije (Gupta & Singhal, 2004.).
Traženje socijalne podrške, stručne pomoći i uključivanje u strategije rješavanja problema pokazali su se učinkovitima u posredovanju stresa (Bingham, Correa i Huber, 2012; Gupta i Singhal, 2004; Van Riper, 2007). Učinkovite strategije suočavanja također mogu dovesti do ponovne procjene stresora i daljnjeg učinkovitog suočavanja za upravljanje situacijom (Ntoumanis, Edmunds i Duda, 2009.). POVEZANO: Djeca s invaliditetom i savjeti nošenja s rekacijom drugih
Pasivne i aktivne strategije suočavanja
Roditelji djece s teškoćama u razvoju mogu koristiti i pasivne i aktivne strategije suočavanja. Pasivna ponašanja mogu proizaći iz uvjerenja da imaju slabu kontrolu nad poremećajem svog djeteta, što dovodi do izbjegavanja.
Aktivne strategije suočavanja, s druge strane, uključuju aktivni pokušaj promjene prirode stresora ili vlastite percepcije o njemu. Dok izbjegavanje može osigurati početno smanjenje stresa, kontinuirano izbjegavanje bez rješavanja stresora može biti štetno za prilagodbu pojedinca i obitelji.
Studije su ispitivale roditeljske ocjene odgoja djeteta s teškoćama u razvoju, otkrivši da postoje i pozitivne i negativne ocjene. Majke imaju tendenciju ranijih pozitivnih procjena, što može pridonijeti poboljšanoj obiteljskoj prilagodbi i majčinskom samopoštovanju. Sve u svemu, pozitivna procjena i pronalaženje smisla u situaciji ključni su čimbenici u sposobnosti roditelja da se nose i pozitivno prilagode odgajanju djeteta s teškoćama.
POVEZANO: Kako djeca s teškoćama u razvoju uče i razvijaju se kroz igru s drugima
