IwaIva otvoreno o mukama godišnjeg odmora; problemima s organizacijom obitelji, kuhanju, prekomjernom trošenju, svađama sa supružnicima, izazovima koji umjesto odmora donose umor, nervozu i želju za pomovnim godišnjim… Bez obitelji.
Skoro je jedan sat popodne. Uspavala sam malenu bez ikakvog problema. Zadnja dva tjedna smo se baš mučili. To znači sljedeće. Nećemo imati ručak na vrijeme. Starije dijete će mi popiti krv jer je gladan, a i jer on treba mamu koja gubi vrijeme na pokušaje uspavljivanja i baš tad se ne zna zaigrati sam pa upadamo u začarani krug. Ne znam jeste li ikad čuli za regresiju sna, to su ti neki periodi u određenoj životnoj dobi kad djeca usvajaju neke nove vještine koje im ometaju san i znaju potrajati dugi niz dana. Ja u svojem dotadašnjem roditeljskom stažu nisam nikad čula za takve izraze i pitala sam se zašto se ljudi uopće opterećuju takvim stvarima. Moš mislit, dijete zaspe kad mu se spava, a to je uvijek par minuta gore dolje. Moj sin je bio odličan spavač. A onda je stigla ona. Nema teorije o spavanju koju nisam proučila ne bismo li uspostavili ritam koji dobro funkcionira za cijelu obitelj. I gle čuda, teorija stvarno funkcionira, samo moraš biti jako ustrajan da to provedeš u djelo. No onda dođu regresije i izuju me iz cipela, ali evo, tko ih preživi, osjeća se kao da je osvojio zlato na Olimpijadi. Ok, ne znam kakav je osjećaj osvojiti zlato, ali poprilično sam sigurna da je sličan.
Kad ljetni odmor postane muka…
Regresija se taman potrefila s našim velikim ljetnim odmorom. U toku godišnjeg, oboje su dobili i temperaturu. Naravno, ne u isto vrijeme. Srećom, svatko samo na jedan dan, ali dovoljno da me i to izbaci iz tračnica. Nisam paničar, nije mi bio bed što smo bili na otocima, jer moja kućna ljekarna ima sve što nam je potrebno, a i prethodno iskustvo čini svoje. Srećom, zahvalna sam što su situacije uvijek bile dovoljno bezalene da mogu samo iz te perspektive i govoriti. Nismo na kraju svijeta, naći ćemo ljekarnu za sve ono što slučajno nemamo, nazvati doktora da se konzultiramo ako što bude dodatno trebalo. Ali kad si na odmoru, temperatura i nije baš najdraži gost i sama po sebi je dovoljno „zahtjevna“ da ti reorganizira dan i raspodjelu oko djece. Najveća briga nam je bila kako zabaviti bolesno dijete koje se ne osjeća bolesno, a želi raditi sve isto što i zdravo, a ne možemo to dozvoliti jer nema odlaska na sunce, nema boravka u nekim zajedničkim parkićima, igraonicama i sl.
Puno puta sam čula rečenicu „Jedva čekam da idemo na godišnji da se napokon malo odmorimo“, ali ajmo sad malo banalizirati stvari. Prvo, možeš li se s djecom ikad zaista odmoriti? Znate kako kažu, mi roditelji samo mijenjamo lokacije, naša briga oko djece i dalje ostaje jednaka. Drugo, a baš mi se ova misao zadnjih dana stalno vrti po glavi – Zašto stalno želimo pobjeći u neki idealizirani odmor? Zašto mislimo da more donosi spas, uživanje i odmor? Zašto stalno tražimo bijeg od djece i svih obaveza, koje i dalje vodimo sa sobom? Realno, rastrganost i umor su vjerojatno naša realnost narednih puno godina, ali moramo između tih redaka i dalje znati živjeti i pritom pokušat uživati. Jer perspektiva da želimo odmoriti negdje drugdje nas vječito postavlja u cipele u kojima se po defaultu ne osjećamo ugodno. Na taj način stalno tražimo sreću koja se uopće ne nalazi tamo gdje idemo. Jer realno, nova lokacija nosi samo novu logistiku. Neka digne dva prsta u zrak tko se ne posvađa na polasku i ne poželi natrag doma već prvi dan godišnjeg. Ove godine smo toliko dugo putovali do Brača, a da ne pričam o povratku, baš sam razmišljala kako dan putovanja moramo preoblikovati u dan istraživanja mjesta po putu, blizu onih gdje smo zapeli, da napravimo od tog dana doživljaje, a ne da se akumulira nervoza. Ako uskoro ne naprave tu još jednu traku ili ne uvedu vinjete, mislim da bi pametan potez bio da tamo negdje prije Bosiljeva stave jedan mali štand na kojem će sjediti odvjetnik za brakorazvodne parnice. Ili recimo zvučno izoliranu kućicu u koju odeš vrisnuti iz petnih žila pa sjedneš i nastaviš put.
Strategija za skijanje
Ove zime otišli smo na skijanje. Poveli smo baku i dedu. Od nas šest, troje je dobrih skijaša, jedan je potpuni početnik, jedan misli da nakon tri spusta na Sljemenu i pet dana škole od prošle godine može biti rame uz rame s Janicom Kostelić pa misli da škola skijanja nije za njega, da mu ne trebaju ni štapovi ni kaciga ni bilo kakav savjet i stalno je u stavu „Ajmo, što čekate, idemo na crnu“. Možda zvuči kao najteži član ekipe za hendlanje, ali ne zaboravite i na šestog člana, jednogodišnje dijete koje ne može snijeg vidjeti ni nacrtan, a taman je prohodalo. Naša vizija narednih tjedan dana je sličnija viziji ranije spomenute kamikaze koja želi na crne staze, a njena vizija je više u stilu ajmo po dugačkom hodniku vježbati hodanje, samo me ne vodite van. Živote, tko će ovo preživjeti? Jedino što je u cijeloj priči bilo dobro je to što smo bili smješteni na samoj stazi. Ono što nije bilo dobro je što je škola skijanja za ove početnike bila na drugom kraju staze do kojeg je trebalo povesti i malu neljubiteljicu snijega u određenom dijelu dana koji je bio predviđen za spavanje, ali i tad smo imali regresiju sna koja je očigledno lajtomitv naših godišnjih odmora. Prvi dan mi nije mogao spasiti ni kamion sredstava za smirenje, a onda smo shvatili da se moramo posložiti malo bolje. To je značilo – razviti strategiju kad je tko s kojim djetetom, pripremiti sve stvari za novi dan večer ranije, dogovoriti konkretno oko ručka i sve to što je potrebno da se šest ljudi ne krene zabijati po hodniku i kupaoni u isto vrijeme od ranog jutra. Kad nemaš rupe za previše praznog hoda, tada zapravo krene jedan sasvim lijep ritam u kojem svi profitiraju. I u kojem, makar na kratko, svatko u danu ipak mora hodati gore dolje po hodniku za malim pijanim Usain Boltom.
Ajmo se sad prebaciti u frišku prošlost. Tjedan dana bili smo na Šolti. Nadam se da se nitko neće uvrijediti, ali na ovom otoku je i Bog rekao laku noć. Tu u mjestu nemaš izbor dućana u kojem možes svaki dan kupiti što želiš. “Kako mislite ne znate kojim danom dobivate meso, hoćete li išta dobiti ovaj tjedan?“, pitala sam zbunjeno prodavačicu jedinog dućana u mjestu. Moram napraviti juhu djeci, a samo za juhu nisam ništa ponijela jer sam računala da se bilo gdje može kupiti bilo kakav komad mesa. Nema ovdje ni neki lokalni ribar s barkom, a i na to sam računala pa sam ponijela hrane za 4 od 7 dana. Ima u drugom mjestu, a tamo rade samo prijepodne. Halo, pa to znači da moram djeci uskratiti kupanje da bih išla do drugog mjesta u nabavku. Pa udavit će me. Ne samo djeca, i muž. Sad bih ja palila auto na godišnjem. Mislim, i sama si kompliciram, sad baš moram raditi juhu na odmoru. Ja, kojoj je juha uvijek bila najnapornija stvar za kuhanje. Tko još kuha i komplicira na odmoru?
Jesam li trebala uzeti all inclusive hotel? To me dovodi do pitanja – je li all inclusive rješenje da odmor s djecom bude baš odmor u pravom smislu riječi?
Hotel nije za roditelje
Znate što? Ja baš volim svaki tip odmora. I hotel i kamp i apartman, uvjet je samo da su blizu mora. Svaki ima pluseve, ali i minuse. No čini mi se da u zadnje vrijeme svi daju veliku prednost hotelima prvenstveno zbog toga što ne moraju kuhati i spremati. A pritom po svim mogućim krugovima čujem kako se žale da moraju prodati bubreg za tjedna dana noćenja u hotelu. Činjenica, moraju, bubreg treba prodati po novom i za kuglicu sladoleda, kako ne za ovo. Jesu li ta dva tri, obroka dnevno zaista toliko ključna za pravi odmor? Često se pitam jesmo li počeli živjeti izvan svojih mogućnosti? Ne mislim samo na financijske. Je li nam svima nekako nametnut taj mindset „Odi na odmor od djece, ali s djecom, nema veze koliko košta, ali imat ćeš tri obroka, igraonice, bazene, nećeš znati za djecu“. A onda dođeš, djeca su i dalje tu, boraviš većinu vremena u malom toplom bazenu, onda pokušavaš s djecom leći na jednu od četiri ležaljke zbog kojih si se morao probuditi da ih rezerviraš, jer ako to ne napraviš, nema mjesta, a realno koristit ćeš ju pet minuta jer će upeći sunce pa ćeš juriti u sobu koja ti je premala za tvoj potpuni gušt.
Meni je hotel možda ljeti ipak najveća obaveza, ako je na duže od 4-5 dana. Ovisiš o terminima svakog obroka pa ako imaš djecu koja se ne probude u isto vrijeme, onda moraš ponekad dva puta na doručak. Doručak je svuda manje-više isti, ali ta jaja su uvijek zapečenija od onih kakva mama radi pa ih neće jesti. Pa smo u raspravama može li se piti sok i danas i zašto ne pa ajde jedna krafna pa ajmo malo palačinkica s previše namaza. Onda se odi presvuci u sobu i uzmi sve rekvizite za plažu pa krajem oka klinci skuže igraonicu pa do plaže nikad doći, a držiš na ramenu gomilu napuhanaca. Još ako hotel ima bazen, a ima, onda bez velikih pregovaranja ni ne vidiš more cijeli godišnji. Navečer bi taman guštali malo na plaži, ali djeca su gladna pa bi na večeru pa bi u disko pa možda ima i neki film. Sva sreća pa ovaj moj veći još uvijek ne zna baš u potpunosti na sat pa uspijemo smuljati sa slatkim lažima poput onih da večeras ne radi restoran u hotelu ili da je odgođen disko pa uspijemo negdje malo prozujati u svom aranžmanu. Ali i hodanje do plaže obično uključuje jednako koraka kao da smo uzeli apartman na desetak minuta od mora, samo što hodaš klimatiziranim hodnicima i voziš se liftom, a ne nekim stepenicama starog grada na golom suncu. Ukratko, vratimo se s godišnjeg par kila teži i neodmoreni od hrpe sadržaja na kojima smo morali biti pratnja. Karikiram, naravno, sve bih dala sad za 2-3 dana nekog lijepog family hotela i da mi netko kuha pa makar djeca svako jutro doručkovala palačinke i krafne, ali kužite poantu? I dobar hotel može biti izvor nervoze i nedovoljno dobrog odmora. I onda je još jači osjećaj nezadovoljstva nakon odmora na kojem se potrošilo par plaća, a nitko nije odmorio.
Mi stoga baš volimo tjedna dana pobjeći malo van prevelike civilizacije i dodatno si zakomplicirati život. Ali generalno, ako mene pitate, mislim da nam je trenutno taj tip odmora ipak jednostavniji. Jer smo većinu vremena najviše u našem ritmu i zato što sam s vremenom razvila obrasce u kojima si znam olakšati. Podijelit ću s vama par mojih trikova.
Trikovi za opstanak
Tjedan dana ranije na list papira zapisujem kako mi padne na pamet što treba kupiti. Kategoriziram to po tipu dućana da znam konkretno što moram u kojem. Razmislim što bih mogla skuhati pa zapišem i razdvojim na jednostavne faktore. Popišem što mi sve za to treba, nešto skuham doma, nešto zamrznem pa ponesem u frižider torbi s ledom, obavim nabavku i pospremim sve u jednu veliku vreću. Neke svježe namirnice ostavim da kupim na lokaciji na koju idemo, ali generalno 80% stvari nosim od doma. Nekad ni ne moram skuhati ranije jer uvijek imam smrznuti bolonjez ili gulaš u zamrzivaču koji ponesem pa u slučaju da se putem otopi, pojedemo taj dan kad dođemo pa ne moram kuhati taj najnaporniji dan. Na Šolti mi je ipak ovaj dio sa svježim namirnicama na lokaciji bio malo teže izvediv i tu smo većinu vremena žudili za grožđem koje izgleda kao grožđe, a ne na pola puta do grožđica. A bilo je najsvježije voće koje smo uspijevali naći u toj jednoj jedinoj trgovinici.
Druga stvar koja mi je važna je da se ne zatrpavamo stvarima. Na taj način si olakšam spremanje, raspremanje i općenito baratanje sa stvarima na odmoru. Puno putujemo pa već imam i iskustvo s pakiranjem, ali na kraju svakog putovanja vidim što nam je bio višak i pazim da drugi put s takvim stvarima ne pretjeram. Npr. bespotrebno mi je na more ponijeti pet majica s dugim rukavom za slučaj da bude kiša ili hladno, radije ponesem jednu hudicu koja ide na sve majice kratkih rukava. Što nam je smještaj bliže moru, to imamo manje potrebe za odjećom općenito, dane većinom provodimo u kupaćima i zbilja sam naučila da na ljetni godišnji ne treba uopće nositi puno odjeće. Jedan veći kofer za nas četvero je čak daleko previše. Isto vrijedi i za obuću, većinu vremena smo bosi ili s jednim parom ljetne obuće. Drugi ponesem ajde, nek se nađe, ako netko baci sandale u more pa one otplivaju predaleko. Događalo se, ne pitajte.
Treća stvar, ponesite djeci neke igračke, ali ne pretjerujte s velikim igračkama i količinom. Neke sitne stvari su dovoljne, karte, blok za crtanje i bojice, par slikovnica, kanticu i lopaticu, neki autić. Ne trebate preseliti cijelu dječju sobu, ali uzmite nešto što nudi otvoreniju igru i više mogućnosti igre. Ako se želite odmoriti, oni se moraju zabaviti. Možda ćete ih morat uvesti u igru, ali kad se zaigraju, imate par minuta na ležaljci ili kauču. Ne trebate stalno visiti nad njima.
I ono najvažnije, sve za plažu imajte dobro organizirano, sve što je suho nek navečer bude u vašoj vreći za plažu pospremljeno za novi dan. A sve ono što je mokro i što se do jutra treba sušiti, lako ćete nadodati ujutro. Budite uvijek korak ispred s pripremom jer je to jedini način da ujutro ne tražite onog odvjetnika iz Bosiljeva. I ne idealizirajte plaže za djecu. Ne treba djeci uvijek 700 metara plićaka da bi vi odmorili. Oni su prilagodljivi i naučit će se na bilo koji tip plaže na kojem se vi osjećate ugodno i širite njima dobru energiju. Jer ako krenete pred njima jooooj ovdje mi nisu dobri kamenčići, nema šanse da će biti njima.
I ti kobni obroci. Ma pola toga se da pripremiti navečer dok ste oko večere ili ujutro oko doručka. Pojednostavite si život. Napornija stvar je nabavka u mjestu jer to vrijeme možete potrošiti kvalitetnije, ali ako ponesete baš sve što trebate da ne idete svaki dan u dućan, na konju ste!
Neće najbolji hotel kupiti mir. Spremačica koja vam pospremi krevet ujutro i kuhari koji kuhaju za vas sve obroke. Možda vam ni najbliža plaža neće biti potpuno po guštu ni ležaljka slobodna. Vjerojatno nikad neće bit baš sve idealno. Ali pobrinite se da logistički nije sve kao kula karata koja se urušava. Ako imate to u rukama, nije naporno ni skuhati brzinski ručak, a ni onaj koji nije brzinski.
I u hotelu za koji ste iskeširali nekoliko tisuća eura će netko dobiti temperaturu, nekom će krenuti zubići ili će ga uloviti regresija sna, baš kao i u smještaju koji ste uspjeli uloviti ispod svake cijene. Svašta s klincima može krenuti naopako. Zato se vi pobrinite da vas ništa dodatno ne može izbaciti iz takta. To je zapravo trenutak kad počinje odmor. Kad rasteretite sve obaveze koje vam sjede na ramenima i kad se zaista možete prepustiti guštu. Al to ne isključuje činjenicu da bi nam dobro došao i jedan solo odmor bez djece i interneta. Na pustom otoku.
PROČITAJTE JOŠ I OVO: Mamin dnevnik: Spavaj kad beba spava, peglaj kad beba pegla
