Došla sam kući s tom malenom štrucom koja me prvi put učinila majkom i pitala sam se što uopće raditi s njim. Sve što sam radila dolazilo je instinktivno. Je li bilo ispravno, nisam u tom trenutku imala pojma. Nije znao ni moj muž. Sve su to bile metode pokušaja i pogreške. Gledala sam u stvari koje sam bila kupila i nisam imala pojma kako se koriste. Kako ću mu obući majicu preko glave, hoću li prvo gurnuti glavicu kroz veliki otvor na majici ili idu rukice kao i nama odraslima? Komplicirana je ta dječja robica. Preklopni bodi bio je vrhunac našeg oblačenja jer sam samo to apsolvirala. Nepreklopna robica došla je na red tek iza drugog, trećeg mjeseca ili eventualno za posebne prigode.
Te male starke koje sam kupila pa makar za neku posebnu sličicu, kako se uopće obuju na tu malu nogicu? Želiš uzeti otisak stopala pa ni to ne uspijevaš otisnuti na papir, ostaje samo neka fleka. Zapravo, smiju li te boje uopće na mala mekana stopala? Škarice za nokte izgledale su kao posebna sprava za mučenje, meni, ne njemu, pa smo noktiće rezali u dubokom snu i potpunom miru. Nosni aspirator. Ne daj Bože da to ikad moram upotrijebiti jer još nisam skužila ni koji dio ide u usisavač, koji u nosić, ide li beba na bok ili leži ravno ili ga mi držimo, koja je razlika između fiziološke i hipertonične, kad ide koja i koliko. Kužite me? Sjetite se sebe na početku majčinstva.
Povratak u sjećanja
Prvi put su mi dali bebu na prsa dok sam još ležala u onom mračnom sobičku nakon carskog reza, od cijelog tijela sam uspijevala pomaknuti samo ruke i glavu. Srećom, jer da sam se podigla i vidjela da imam vrećicu u koju mi odlazi mokraća, vjerojatno bih pala u nesvijest. Nisam znala kako ga primiti, kako staviti dijete na prsa u tom položaju, nisam ga ni vidjela kako treba pod narkozom. Sutradan je već trebalo promijeniti pelenu, što sam vješto izbjegavala i na biper pozivala sestru pozivajući se na osjećaj da je moje tijelo preplovljeno na dva dijela, što i nije bilo daleko od istine, a zapravo sam htjela odgovornost prebaciti na nekog drugoga tko to zna napraviti, jer što ako ja napravim nešto krivo?
Sjećam se fotkanja bebe s mjesec dana. Upoznali smo prekrasnu djevojku koja nas je oduševila toplinom pa je postala odmah fotograf za sve naše buduće najljepše trenutke koje smo htjeli sačuvati za uspomenu. Baratala je s tom malom štrucom tako da sam se nakon njenog odlaska pitala hoću li ja ikad naučiti nositi vlastito dijete kao što je znala ona. Malo me to bacilo i u bed pod hormonima pod kojima sam bila.
Drugi put lakše
Četiri godine kasnije, kada sam drugi put postala mama, na svaku situaciju na koju sam imala flashback, samo sam se sebi nasmijala. Zašto sam za nju uopće kupovala preklopnu robicu kad ova preko glave ide tako jednostavno? Noktiće smo odrezali u tri sekunde. S nosnim apiratorom bih vjerojatno mogla s jednom rukom očistiti nos cijeloj vrtićkoj grupi. Apsolutno svaku radnju obavljala sam vrlo jednostavno, s toliko lakoće. Bebe su zapravo jednostavna mala bića. Uživala sam u presvlačenju, uređivanju, nisu mi teško padale neprospavane noći, jer sam uhodano sve hendlala, a i mogla sam usput uloviti i rasprodane stvari iz online shopova koje obično restockaju oko četiri-pet u noći. To mi je bilo otkriće života. Ljudi, ja sam multitaskala svaku radnju i nijedna mi nije predstavljala izazov. Kad nam je došla fotografkinja, znala sam jednako baratati s bebom kao i ona. Baš sam si bila važna.
Zašto to pišem? Neki dan, s malenom sam bila u parkiću. Čekale smo red na ljulji pa je nestrpljivo išla pogurati dječaka koji se ljuljao. Dala sam joj do znanja da se to ne radi i preusmjerila joj pažnju. Baš sam to odlično ishendlala, pomislila sam. I onda su mi se u sjećanje vratile situacije. Uh kako me uzrujavalo kad sam to proživljavala s prvim djetetom. Koliko sam analizirala i overthinkala svaki potez mog sina kad je bio mali. Istraživala sam i izučavala teorije. Kako sam se bojala odrezati te male noktiće, tako me je godinu i pol kasnije bilo strah agresije u koju je znao ući, a koja je zapravo bila tipična za taj uzrast dok imaju neoblikovane emocije. U tom trenutku me nitko nije mogao uvjeriti da je to tipično za uzrast i normalno. Savjetovala sam se sa stručnjacima, izmjenjivala iskustva s prijateljima i poznanicima koji imaju djecu sličnog uzrasta. Čitala sam knjige, educirala se, sve s ciljem da preveniram određene situacije koje se dogode opet i opet, ma koliko god se savjetovali, čitali, mozgali. Dani su mi znali biti godine, situacije su mi znale biti veće nego što jesu. Proživljavala sam roditeljstvo maksimalno, i one dobre i one loše situacije, bila sam potpuno u njima. Imam dojam da je svaka godina trajala nekoliko godina jer je bila jako proživljena.
Sada toga više nema. Sad odreagiram s iskustvom u trenu. Ne samo s iskustvom u kojem sam se našla tada kada je moje prvo dijete bilo tog uzrasta, nego s cjelokupnim iskustvom koje me oblikovalo kroz svih ovih šest i pol godina raznih situacija.
Druga prilika
I tu shvatim, djetinjstvo s drugim djetetom je prepuno spoilera. To je knjiga koju sam već pročitala ili film kojem naslućujem radnju. Vrijeme juri, jer ga ne zaustavljaš i ne overthinkaš. Prolazi nam kroz prste. Gledam te mlade mame kako se uzrujavaju jer njihovo dijete nije podijelilo igračku. Vidim sebe prije par godina. Preznojavam se. Ispričavam se tada toj mami s druge strane i u glavi se pitam hoće li nas izbjegavati u parku idućeg dana. Sad sam ja ona koja im se nasmiješi i kaže da ne brinu jer sam bila i ja na toj strani. Bit ću vjerojatno opet nekad. Ali znam točno kako najbolje odreagirati. Vrtlog dana me sad jede, ne stajem više razmišljati, samo instinktivno reagiram poučena dosadašnjim iskustvima.
Imam dojam da zadnjih par godina žongliram između svih obaveza. Krenula sam s dvije loptice i kad sam prešla na tri, ispadale su stalno i to me strašno mučilo. Sad ih vrtim desetak i tu i tamo ispadne jedna, ali ne pridajem tome važnost, samo ih vratim i nastavljam i penjem se s brojem loptica.
Ove godine, moj kolovoz je dodao jedanaestu lopticu na ovih deset postojećih.
Muke po virusima
Znate onaj drugi dio kolovoza koji je najljepši dio ljeta. Mrak ranije pada pa uspijevaš dočekati zalazak uz more i s manjim djetetom, vrućine popuste pa imaš volje otići prošetati gradom, popiti čašu vina, otići na neku finu večeru, bez da ti se slijeva znoj niz leđa. Da je dan u tjednu, taj dio kolovoza bio bi nedjelja. U zraku njušiš smjenu sezona, ali još ne razmišljaš o onome što dolazi.
Ove godine, drugi dio kolovoza njušila sam ukakane pelene sama, jer sam većinu vremena provela bez muža s jednim ili oboje djece. Oni koji znaju mene i mog muža, znaju da naše najsmješnije priče dolaze skupa s vrećicom koju donese iz dućana.
Tako nikad nećemo zaboraviti da je umjesto malo kopra za juhu donio količinu kopra koju bih mogla usporediti s veličinim jednog vjenčanog buketa, ali ipak pobjedu odnosi trenutak kad sam ga poslala po prezle, a on je donio neke grickalice na kojima piše “pretzels”. Živim u uvjerenju da u Dalmaciji imaju drugu riječ za prezle pa da možda zato nikad ranije nije čuo za nju, iako ju ja koristim već gotovo dvadeset godina koliko smo zajedno.
Ovaj put, iz dućana nakrcanog turistima, donio je doma neku boleštinu zbog koje smo ga zatvorili u malu sobicu na par dana, a mi smo ih proveli u simbiozi zvanoj “ne sjećam se kad sam zadnji put bila u tušu bez djece”. Vrhunac tog tjedna bio je trenutak u kojem sam uspjela pobjeći sama na wc, a na vratima se pojavio moj sin s plamenom u ruci i iznenađenim izrazom lica “Gle mama, ipak rade šibice, slagali ste me da ne rade”.
Kad je muž izašao iz sobice, dočekala ga je hrpa posla, nakon toga i sin kojem je obećao ići na njihovo muško more na tjedan dana, a mene je dočekala moja uskoro dvogodišnjakinja koja je u fazi skidanja pelene po cijeli dan i u fazi igranja po noći. To znači da noću ne spavam, a preko dana brišem tekućine s parketa i držim dah dok se ne uvjerim da nijedna kap nije završila na tepihu. Ali jednostavno nisam kapacitet da odvikavam trenutno od pelena pa ne znam uopće kako nazvati ovu nudističku fazu.
Ostatak vremena, vjerujte mi, potiskujem činjenicu da nikad nisam bila umornija i zaista uživam u druženju s ovom najšarmantnijom osobicom koju poznajem. Zapravo, baš je prelijepo nekad provesti nekoliko dana s jednim djetetom jedan na jedan. Volim gledati kako se igra, kako razmišlja i što sve radi dok iznad nje ne vreba opasnost zvana stariji brat koji će svaki njen pokušaj igre prekinuti sa “hej, daj tu igračku, to je moja, ali kad sam ja bio mali” ili bilo kakvom drugom provokacijom kakve samo starija braća znaju. I ja sam starija sestra, sad tek razumijem koliko je moj brat bio potlačen.
Sad napokon imam priliku na par dana zaustavljati vrijeme i overthinkati situacije u parku i odnose u koje je ušla, jer ne gledam gdje će nestati ovaj veći.
Prioritet tih dana mi je mirna glava, što bi bilo lakše da s krajem mjeseca ne dolazi i gomila posla pa onda najviše pati moj već smanjeni san, ali sve je pod boljom kontrolom i manje distrakcija nego inače pa tu kompenziram za mirnu glavu.
Neke nove dimenzije
Život stvarno ima jednu drugu dimenziju kad moraš brinuti samo za jedno dijete, posebno sad kad si ta “stara mama” s iskustvom pa imaš priliku inače podijeljenu pažnju usmjeriti samo na jedno dijete. Ali na kraju dana, koliko god umora u meni bio, najljepša odluka koju sam ikad u svom životu donijela je da ih imamo dvoje, dva potpuno različita karaktera i život s potpuno različitim izazovima koje stavljaju pred nas.
Ljudi, vrijeme prođe. Posebno s ovim drugim djetetom s kojim sve nekako ide usput. Stalno smo u ‘jedvačekanju’ da prođe neka faza. Da izađu zubići koji remete san, da još malo narastu i osamostale se više, da muž dođe što prije s puta da nas rastereti. Dani traju dugo kad gledaš iz te perspektive, ali kad vrijeme odmakne, shvatiš da je projurilo. Da su sve te brige bile sitne i da su sve te faze prošle. I onda dođu nove faze koje te štede još manje, a mislila si da je ona prethodna bila najteža. Kako odrastaju, faze su izazovnije. I zato zaista vrijedi na trenutak stati i osvijestiti da nismo tu da plivamo dok nam netko potapa glavu, nego da treba izvući najbolje od svakog trenutka.
Vrijeme je u zadnjih šest i pol godina mojeg roditeljskog staža proletilo, a ja se osjećam da sam u njima proživjela nekoliko života. Toliko vlastitog rasta sam zabilježila. Na osobnom polju, na poslovnom, obiteljskom. Moja djeca su zaista moji najveći učitelji i vođe. Kad se sjetim gdje smo bili prije šest i pol godina i kad usporedim točku na kojoj smo sad, nisu narasli samo podočnjaci.
Miris novih početaka
Mala štruca s početka teksta ovo ljeto kupila je školsku torbu. Ta mala stopala nisu više mala i nose broj 31. Iako me žica da kupimo 34 jer si je važniji kad je veći od drugih pa smo u ratu jer sam najgora mama na svijetu koja to ne želi napraviti. Bio je kod prijatelja na igri i rekao mi je da njegova mama kuha finije, da njegov tata plaća Netflix, a da frend ima bolje igračke. Dobro da nemaju još nekog člana familije doma. Već smo došli i do te faze. Preživjet ću ju nekako. Valjda.
Kad razmislim o tome što mi rujan nosi, možda moj kraj kolovoza i nije takav tornado, iako mi je tako djelovao dok sam ga živjela. Znam, popularno je reći da godina počinje od rujna, a ne od siječnja, ali zrak zaista samo tada u godini počinje mirisati drugačije. Opet se sve ubrza, ali i opet sve uđe u rutinu, opet se svi nekako povežemo bliže.
Želim nam svima da uspješno savladamo izazove koji će stati ispred nas s nekim novim počecima. Kad pomislimo da je teško, sjetimo se – bit će još teže! Šalu na stranu, za novih šest, sedam godina, bit ćemo još veći!
POVEZANI ČLANCI: Mamin dnevnik: Naučimo od muškaraca, ponekad treba znati zaboraviti na djecu
