Foto: Freepik
Igra je najvažnija i najosnovnija djetetova aktivnost koja ima veliki utjecaj na njegov razvoj, stoga ju dijete mora ostvarivati svakoga dana. Prema različitim autorima (Šagud i Petrović-Sočo, 2001, Duran, 2003, Pećnik i Starc, 2010), dijete se u igri samoostvaruje i potvrđuje, doživljava i izražava, svladava poteškoće i izazove na koje nailazi, misaono se razvija i emocionalno oslobađa, socijalno sazrijeva i motorički napreduje.
Igra kao dio važnog razvoja
Dječja igra i razvoj teku paralelno, ona nam mnogo može reći o napretku djeteta i njegovoj spoznajnoj razini razvoja jer razvoj igre je istodobno i razvoj djeteta (Došen Dobud, 2016). „S obzirom na djetetov spoznajni razvoj, razvoj koji se odnosi na mentalne procese s pomoću kojih pokušava razumjeti i prilagoditi svijet koji ga okružuje, razlikujemo nekoliko razina igre: funkcionalna, konstruktivna, igra pretvaranja ili simbolička igra te igre s pravilima“ (Gjurković, 2016, str. 21).
„Svako dijete raste s igrama, a igre rastu s njim. One su jedinstven i djelotvoran način prirodnog učenja. Nove igre pojavljuju se svakim danom, a u sebi nose utjecaje suvremenog društva, tehnologije i kulture u kojoj nastaju.“
Rajić i Petrović-Sočo, 2015., str. 605
U prvim mjesecima djetetovog života uočavaju se nasumični pokreti koji su se pokazali kao važni i prvi znakovi rane igre djeteta. To je funkcionalna igra, prva vrsta igre kroz koju dijete istražuje sebe i svijet oko sebe pri čemu dijete uživa u fizičkim i/ili vokalnim radnjama. Prema Karin (2017), funkcionalna igra se odnosi na jednostavne ponavljajuće mišićne pokrete koji mogu, ali i ne moraju uključivati predmete. Autorice Rajić i Petrović-Sočo (2015) navode da se funkcionalna igra obično određuje kao igra novim funkcijama koje dijete primjenjuje – motoričkim, osjetnim, perceptivnim. S jedne strane dijete ispituje svoje funkcije, a s druge osobitosti objekata.
Funkcionalna igra se može prepoznati već kod tromjesečnog djeteta kada dijete u svojoj blizini uočava igračke i loptice koje vise u kolicima ili iznad krevetića. Dijete će ih na početku promatrati, a zatim će pružati ručice sa željom da dohvati predmet, da ga pomakne ili proizvede zvuk. Primjeri funkcionalne igre u početku su igre prstićima, kasnije su to igre sa zvečkom i lopticom, dodirivanje ili povlačenje dijelova igračke koja proizvodi zvuk, puzanje ili skakutanje. Funkcionalnim igrama djeca uče o sebi i okolini, uče kontrolirati svoje pokrete i razvijaju motoričke sposobnosti, ravnotežu, osjetila i koordinaciju. Duran (2003) navodi da u funkcionalnoj igri dijete isprobava, koristi, razvija i uči svoje sposobnosti.
„Ne prestaješ se igrati zato što stariš, stariš zato što se prestaješ igrati.“
George Bernard Shaw
Između prvog i trećeg mjeseca dijete uvježbava motoričke pokrete i igra se glasovima gukanjem i kričanjem (Čudina-Obradović i sur., 2004). Uz ispitivanje svojih funkcija dijete može ispitivati osobine pojedinog predmeta tako da ga baca, trga, hvata, umeće, rasteže i slično (Duran, 2003). Ove kretnje same po sebi zabavljaju dijete, jednostavne su i dijete ih s veseljem ponavlja i tako jača svoju tjelesnu snagu i usavršava nove motoričke vještine. S odrastanjem djeteta razvijat će se i funkcionalna igra pa će dijete stavljati predmete na određeno mjesto ili ih bacati, igrati se sa svime što ima boju ili ispušta zvuk, skakat će ili pjevati i u tim aktivnostima će upoznavati svoje tijelo i svijet oko sebe.
Igra je ozbiljan, dječji posao
U dobi od šest do dvanaest mjeseci dijete ponavlja određene motoričke radnje: opipava igračke i okreće ih, baca ih i lipa s njima, stavlja ih u usta, razgledava i istražuje, gura po podlozi. Stoga stručnjaci za dijete u toj dobi preporučuju igračke kojima ono može zadovoljiti svoje potrebe, kojima može manipulirati i aktivirati svoja osjetila, to su primjerice plišane igračke, igračke koje ispuštaju zvuk, taktilne igračke, senzoričke lopte, vrtuljci, pri čemu je važno da igračke nemaju oštre i malene dijelove koje dijete može progutati ili se njima ozlijediti. Djetetovu pažnju privući će i jednostavna igračka iz kućne radinosti, primjerice plastična posuda napunjena kamenčićima, rižom, grahom ili slično.
Uzajamni je odnos igre i razvoja. Razvoj se odražava u igri, a s druge strane, igra potiče razvoj. Ili ako što navodi Michael Eyquem de Montaigne: „Dječje igre nisu samo igre, njih treba smatrati ozbiljnom dječjom djelatnošću.“ Na žalost, i najmlađa djeca su danas okrenuta digitalnim uređajima kojima se brzo i lako nauče koristiti, a korisna i potrebna funkcionalna igra se puno manje primjenjuje i pada u drugi plan.
Literatura:
Čudina-Obradović, M., Starc, B., Profaca, B., Letica, M., Pleša, A., (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
Došen Dobud, A. (2016). Dijete – istraživač i stvaralac. Zagreb: Alinea.
Duran, M. (2003). Dijete i igra. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Gjurković, T., (2016). Terapija igrom. Split: Harfa
Karin, M. (2017). Psihologija dječje igre. Sveučilište u Zadru.
Pećnik, N, Starc, B. (2010). Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i podrška roditeljima najmlađe djece. Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.
Rajić, V. i Petrović-Sočo, B. (2015). Dječji doživljaj igre u predškolskoj i ranoj školskoj dobi. Školski vjesnik, 64 (4), 603-620. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/153131
Šagud, M., Petrović-Sočo, B. (2001). Simbolička igra predškolskog djeteta u institucijskom kontekstu. Napredak, 142(1), 61-70.
