Glumca Marka Cindrića prepoznat ćete po televizijskim angažmanima, iz kazališne predstave, s neke reklame… No, neki od vas ovog će čovjeka velikog srca prepoznati po njegovim humanitarnim utkama i akcijama, o kojima revno govori na društvenim mrežama. 40-godišnji Zagrepčanin tvorac je akcije Mosa Bavlju 64000 kroz koju već nekoliko godina pomaže potrebitima, kroz sportska događanja i svoj glumački utjecaj. Tata je dva dječaka koja, zajedno sa suprugom Reom, podiže i izvodi na pravi put. Autor je podcasta “Ja jesam”, glumac, producent, autor… Sa svestranim Markom za Bebe.hr razgovarala je naša suradnica Vesna Petrović. Pročitajte što joj je rekao o svim svojim životnim i glumačkim ulogama, angažmanima i planovima za budućnost.
Kako je nastala ideja Mosa Bavlju?
Mosa Bavlju ideja i naziv su nastali dok sam trčao. Prvo ideja, a nešto malo kasnije i naziv. Njezin puni naziv je Mosa Bavlju 64000, po krivo izmjerenim kilometrima od Zagreba do Siska, I po uzoru na poznatu auto moto utrku u Americi, Indy 5000. Kada sam prvi put u životu otrčao nešto malo više od osam kilometara početkom 2023. godine, baš sam tada čitao i jednu knjigu od Brandona Burcharda “Životni napon”, u kojoj on piše o raznim stvarima kako si poboljšati život, i nekako su me se najviše dojmila u tom trenutku dva dijela njegove knjige. Prvi je bio govor J.F. Kennedya Amerikancima da idu na Mjesec i da za to u tom trenutku nemaju znanje, ali će ga razviti, a drugi je bila društvena odgovornost. Poželio sam osmisliti svoju misiju na Mjesec, a da ona ima segment društvene odgovornosti. Taman u to vrijeme sam kako to biva sa sinkronicitetima života napravio i drugu fazu projekta Sveti Ante na poziv svog dragog prijatelja fra Ivana Bradarića u Sisku. Nije svemiru bilo potrebno dugo, i sve te zamisli, spojile su se u jedan projekt.
Nazvao sam Fra Ivana, i rekao mu da želim trčati do njega od Zagreba do Siska. Od Sv. Antuna Padovanskog na Sv. Duhu u Zagrebu za koji me vežu velika životna iskustva, i odluke, do samostana Sv. Antuna Padovanskog u Sisku gdje on vodi župu. Rekao mi je dobro. Imaš moju podršku. Nakon toga sam se čuo s Draganom Jankovićem, trenerom Hrvatske ultramaraton reprezentacije, i predsjednikom AK Sljeme. Njega sam našao preko sportskih kolumni, članaka koje je pisao online godinama. Dojmio me se njegov stil pisanja, i teme o kojima je pisao, mogao sam se s određenim segmentima tih tekstova poistovjetiti. Nakon toga sam znao da je on čovjek s kojim moram razgovarati da vidim da li je to izvedivo ili nije. Jako brzo smo se našli, i kada mi je on dao zeleno svjetlo, da je taj pokušaj izvediv, da jedan ne trkač dođe od Zagreba do Siska, u godinu i pol dana treninga, bacio sam se na posao.
Što zapravo radiš, kako skupljaš novac?
Dajem sebe, i sve svoje mogućnosti nekome kome je potrebna pomoć. Dajem svoje tijelo kroz ekstremni fizički napor, dajem svoj um, svoje ime kako bi šira masa ljudi vidjela da želim pomoći, i da ta osoba ili udruga za koju nužno nisu čuli postoji, I da im je potrebna pomoć. Svi zaslužujemo imati kvalitetan život. Do sada sam trčao za udrugu Kolibrića iz Zagreba, KAS iz Siska, pučku kuhinju na Sv. Duhu,, centar za autizam, i Katarinu Nobilo, curu s cerebralnom paralizom s Korčule.
Kako određuješ kome ćeš pomoći?
Za sad se Svemir jako dobro za to pobrinuo. Pošalje mi ljude kojima je pomoć potrebna.
Jesu li dosadašnje akcije ispunile tvoja očekivanja?
Jesu i nisu. Svaki početak je težak. Jako puno ljudi treba pomoć, i ima jako puno akcija na dnevnoj bazi u svim dijelovima Hrvatske. Nije lako. Nije ni ekonomska moć naših ljudi takva da baš mogu svi pomagati, ali kada bi ljudi dali i jedan euro napravili bi razliku. Mislim da ljude koči uvjerenje da je pedeset centi ili jedan euro ništa. Uostalomtrenutna situacija na tržištu je žestoka. Mislim da nije nikome lako. Veseli me što se Mosa Bavlju priče tiče, da ljudi prepoznaju to što činim, da dijele moje objave, da se sami uključuju u akcije, i da pomalo raste ta gruda koju sam/smo zakotrljali.
Kako si počeo trčati? U kakvoj si formi bio dotad?
Moj dragi prijatelj nadimka „Prka“ mi je pričao kako trči po nasipu između mostova u vremenu koje mi se učinilo zanimljivim. Do tada sam uvijek mislio ako ne trčim na rubu povraćanja, to nije trčanje. Trčao sam uvijek maksimalno 4,5 km. To sam radio tu i tamo od svoje 18 godine, kao neku nadopunu treningu snage, ili funkcionalnom treningu koje sam koristio za pripreme za razne uloge. Nisam bio u nekoj ludilo formi. Bio sam ok, igrao sam puno predstava tada, i uvijek se održavam na razini da mogu dobro raditi. Ali. Trčanje je posebna priča.
Prepričaj mi putanju od nule do maratona?
Kada sam prvi puta trčao brzinom koju mi je Prka spomenuo, uspio sam otrčati 8 km i stvarno sam se dobro osjećao. Nisam bio mrtav. Bio sam sretan. Tada sam pomislio pa ovo je stvarno gušt, mogao bih još ovoga. Nakon sastanka s trenerom Jankovićem, i njegovih osnovnih smjernica, počeo sam puno toga čitati, i proučavati kako bih razvio znanje i sposobnosti koje do tada nisam imao. Počeo sam kombinirati tempa, dužine, površine…morao sam prvo probiti 10 km, 15 km, 21 km pa 30 km, 35k m da bih došao do maratonske distance koja je 42 km. Trener mi je rekao dođi do maratona, a sve iznad toga ti je šta bude. Ne ideš na vremenski rezultat, ideš na to da dođeš do Siska. Puno, puno trčanja. Istrčao sam oko 2000 km da napravim ovih 70 km do Siska.
Što ti je bilo najteže, tvoj najveći izazov?
Znao sam da se moram brzo probijati kroz kilometre kako bih došao uopće do pokušaja maratonske distance, a gdje je tek onih S E D A M D E S E T! Prekretnica mi je bila polumaratonska distanca od 21 km. Bilo je rano jutro. Ljeto. Supruga mi je radila na terenu, i Pino, naš prvi sin i ja smo bili s njom. Digao sam se prije svih oko šest, obično bih tih dana trčao desetak kilometara, ali taj dan sam bio u nekim mislima oko jednog prijatelja koji je puno prerano preminuo, i kada sam pogledao na sat vidio sam da mi nekako dobro ide, i odlučio posvetiti taj trening njemu, odvaliti tih ključnih 21 km. Na četrnaestom kilometru sam se osjećao kao Bog, a par kilometara nakon sam bio u paklu. Tijelo mi je samo htjelo stati, govorilo mi je Marko gotovo je, moraš stati. Stao sam. Napravio deset koraka. Opet stao. Sunce se krenulo dizati, i toplina asfalta. Rekao sam si: Jesi odlučio pomoći ljudima? Jesi. Jesi napravio odluku da ćeš to istrčati? Jesi. Pa što onda stojiš, Marko? Pokidao sam mentalnu blokadu, ušao u zonu, i nekako istrčao tih svojih prvih 21 kilometara. Nisam se vukao, istrčao sam ih. I gle čuda, nisam umro.
Imamo razna uvjerenja koja nam ne pomažu. Što se trčanja tiče, izazov je imati kontinuitet. Tu nema motivacije, samo disciplina. Pogotovo kada imaš malu djecu. Ne možeš jedan dan trčati, a onda idućih pet ne. Moraš svašta raditi ne bi li bio na razini. Ne samo trčati, bitne su razne vježbe. Dizanje u pet, šest ujutro, po kiši, snijegu, minusima, plusevima sve je to dio koji ti pokazuje koliko si odlučan, koje smo životinje, ali nam komfor, i konzumerizam ne daju disati. Sve radi protiv nas.
Čija je podrška bila presudna?
Bitna je obitelj. Bez podrške u kući, nema ovakvih pothvata. Onda dolaze prijatelji, ljudi koji imaju znanje koje je potrebno za podršku ovakvim pothvatima, i prijatelji koji razumiju kroz iskustvo što takav pothvat znači. Pratim plan i program glavnog trenera i predsjednika AK Sljeme, Dragana Jankovića. On je i napravio trasu kojom se trči do Siska.
Jesi se ikad ozlijedio ili osjećao bespomoćno?
Imao sam do sada dvije ozbiljnije ozljede. Jednu četiri tjedna prije Mosa Bavlju, a drugu prošle jeseni. Nema tu bespomoćnosti. Ili idemo, ili ne idemo. Nekad se isplati probiti zid, a nekad treba i pokušati se naspavati. Frustrirajuće je nakon puno odricanja morati početi sve ispočetka, ali to je dio sporta. Ovu drugu ozljedu nisam si nikako htio priznati pa sam zadnji trening od tridesetak kilometara trčao s mantrom “Ne bježi od boli, bol te uči!”, da bih navečer jedva dohodao do kazališta.
Ponekad treniraš i na balkonu. Zašto?
Dio je discipline i kontinuiteta. Ne mogu odraditi pravi trening kako bih ga odradio na cesti, ali barem imam kontinuitet kretanja. Sve ima smisla. Trenirao sam tako prvih par mjeseci kada nam je Rea rodila drugog sina Marlija. Nisam htio izbivati iz kuće. Bio sam im na raspolaganju cijelo vrijeme, a nisam htio stati trenirati. Balkon je bio jedina opcija. Ne znam koliko sam stotina kilometara tako napravio.
Stalno ističeš da ti je supruga najveća podrška. koliko te ‘pokriva’? Koliko često izbivaš zbog ovog projekta, posla (op.a. da drugim mamama i očevima bude lakše)?
Bez njezine potpore ne bih mogao. To je najbitniji element cijele moje priče, i posla, i humanitarno sportskog projekta. Svega. Mi smo obitelj, nisam ja neki desperado koji vozi sam svoj film. Kada igram predstave onda je sve na njoj. Kada snimam onda je sve na njoj. Kada idem na long run, ili recimo sada utrke sve je na njezinim leđima. Pokušavamo to dobro komunicirati, da nitko ne pati, ali bez njezine podrške ništa ovo ne bi funkcioniralo. Proteklih godina dosta sam izbivao jer sam radio u HNK Varaždin, ali donijeli smo odluku da se vratim u Zagreb zbog obitelji koja mi/nam je na prvom mjestu. Ukratko Rea je alfa i omega. Kada se ona uključi u moje ideje, ili ja u njene, onda to dobiva onu ekstra dimenziju.
Imate li imalo vremena za sebe, za partnerski odnos?
Iskreno ne sjećam se kada smo otišli negdje van baš sami. Malo je to sad i komplicirano s obzirom da nam drugo dijete ima osam mjeseci. Svjesni smo da je to itekako bitno, pa onda barem ukrademo malo večeri za sebe kada dečki zaspu. Ne puno, ali barem nešto. Volimo pričati. Kod nas nema pauze ili zastajkivanja u razgovoru od kad smo prohodali. To nam je bitno. Ako možemo preko dana naći trenutak kava je u ruci, dijete u kolicima i verglanje. Sigurno je naš vrhunac koncept koji smo nazvali Art Club. Iz njega je izašao Pino. Vrijeme kada se crta, slika, piše, sluša glazba, pleše, ljubi, stvara. Jedva čekam opet art clubbing.
Tata si dva dječaka, što ova životna uloga znači za tebe?
Znači mi sve. Dečki su moja zvijezda Sjevernjača. Uče me kako da budem bolji čovjek. Uče me što to čovjek uopće je. Lekcija iz poniznosti, iz gašenja ega. Velika odgovornost da ne budem samo neki tip koji im je tata. Oni su mi najveći dar, i ne ide dalje od uloge oca.
Koliko te ta životna uloga promijenila?
Puno. Susreo sam se sa sobom na više razina. Ne mogu više baš lezi pod palmu i uživaj. Ponekad iz šale znam reći da je roditelj biti lako, roditelj bi bio svako. Kad dan krene, nema mu kraja.
Što tate znače djeci – tvoja definicija?
Tate su sigurna luka koja djecu uče odvažnosti, hrabrosti, odgovornosti prema svijetu i sebi. Uče ih sanjati, i voljeti.
Najveći očinski izazov, najveći strah?
Imati strpljenja. Ne biti tu kada bude potrebno.
Prisjeti se neke anegdote kad si postao tata po prvi pa drugi put.
Kad je Rea bila trudna s Pinom dokumentirao sam sve kroz beat poeziju iz koje je nastala audio vizualna eksperimentalna zbirka poezije naziva „28 dana drugog stanja“ i u njoj sam napisao ovu pjesmu koja je u tri dijela.
POSLJEDNJI PLES U DVOJE III.
Fronta se skupljala sa jugoistoka
Polako usitno prodirala prema naprijed.
Primjetio sam Zmaja kako me elegantno
spušta u prisutnost i osjećaj magičnog.
Fronta se proširila na svo vidljivo Nebo
stisla i promjenila boju
Bljeskovi su prvi krenuli
na zapadu jačim ritmom
i jako brzo stigli u grad.
Vjetar je krenuo u juriš
i rastjerao sve.
Grmljavina je najavila
led a kiša se odlučila
na potop.
Cijeli dan je bio naš dan.
Mirisao je na sreću
i sitno odbrojavanje.
Kraljica me pozvala
i rekla da dolaziš.
Izašli smo van,
u posljednji naš ritam
spremni te dočekati.
Dobrodošao Prinče.
Kada se Marli išao roditi sve je bilo drukčije, Rea je dobila trudove navečer, stavili smo Pina spavati i pozvali njene roditelje da dođu k nama prespavati. Iskrali smo se tiho da ne probudimo Pina i u mirnoj noći se provozali po gradu i osluškivali na koliko su minuta trudovi. Bio sam uz nju i htio samo da bude dobro, i da sve dobro prođe. Kad je otišla na operaciju rekli su mi da ostanem na hodniku čekati i da će mi donijeti dijete. Kada su mi dali Marlija na ruke bio je tako bijel i umotan u bolničku deku kao štruca kruha. Jedva sam dočekao vidjeti ga jer nam na niti jednom ultrazvuku nije pokazao lice.
Najviše u biti pamtim trenutak i dan kada je Rea završila na hitnoj. Paolo Magelli me pustio s probe nakon što sam mu rekao što se dogodilo i odjurio sam iz Varaždina. Pokupio sam ju u Martićevoj. Preko telefona mi je rekla da dođem po nju i da je u redu, ali osjetio sam u glasu da je još nešto u pitanju, da mi nešto ne želi reći samo tako na telefon.
Kada sam ju vidio prije nego je ušla u auto, taj izraz sreće na licu mogao je biti samo jedno. Ušla je u auto, sjela, i kad mi je rekla da je trudna kao da me netko opalio rozim filterom za svijet. Odjednom sam bio u zemlji slatkiša, nevjerojatna dimenzija sreće i ljepote je postala stvarnom. Ta vožnja do doma je bila nestvarna. Predivna ljepota života. Nakon što smo teško dobili Pina, nismo bili sigurni da ćemo uopće moći zanijeti još jednom.
Jesi bio na porodima?
Ne. To mi je jako žao, Rea je oba puta morala na carski. Kad se Pino rodio još je bila i korona i nisam mogao niti u posjete. Kad se Marli rodio sam barem bio u bolnici s njom i čekao poslije da ga vidim.
Što najviše voliš raditi sa svojom djecom?
Glupirati se, gristi ih, jesti doručak i čitati knjige.
Što želiš prenijeti i usaditi u svoje mališane?
Da granice ne postoje, i kada padnu da je to s razlogom. Disciplini odricanja kako bi ostvarili svoje snove, da se ne mjere ni sa kim osim sa samima sobom.
Kakvo si ti djetinjstvo imao? Usporedi ga s njihovim.
Trudim se da i oni imaju lijepo djetinjstvo kakvo sam ja imao. Ako možemo biti vani u parku da smo vani. Da imamo kvalitetne obroke. Da se čujemo. Glasna smo i temperamentna obitelj, i to mi je ok. Bitno mi je da smo sretni i zdravi.
Što je najveća prednost, a što mana današnjeg roditeljstva? I svijeta općenito.
Mislim da granice nisu jasne. Super je tolerancija i prihvaćanje, ali mora postojati odgovornost za učinjeno. Svatko bi morao znati gdje mu je mjesto, a gdje prelazi granicu lijepog ponašanja, i neke vrste nepisanog kodeksa. Ne može se klinac, ili mladi čovjek ponašati superiorno prema nekome tko ima daleko više iskustva življenja na ovome svijetu samo zato jer su sada informacije dostupnije, ili zato jer misli da novac može kupiti sve. U tom silnom konzumerizmu prave vrijednosti ne vrijede ništa. Vjerujemo da se sve može kupiti, ili zamijeniti kada se pokida.
Kad pričamo o modernom svijetu, ljudi se okrenu klimatskim potrebama, obruše na društvene mreže, tehnologiju, pesticide… Nitko neće primijetiti da je problem postao i manjak empatije, nepromatranje drugoga, nepomaganje čovjeku do sebe. Gdje po tebi griješimo?
Živimo ego. Polazimo od sebe. Sami sebi smo dovoljni. Ja, ja, ja. Svijet je tako postao ubrzan, i stvaramo loše navike. Sve polazi od nas. Što jedemo, što čitamo, kakvim mislima, informacijama dopuštamo da nam ulaze u um, i dušu. Probavljamo puno toga. Sve nam je dopušteno. Nije nam lako. Sve mora biti odmah i sad. Ako nije, tresemo se. Kada bi ljudi stali na trenutak, udahnuli, pogledali oko sebe, pogledali sebe, rekli si istinu u lice, počeli zahvaljivati, meditirati, moliti, trenirati… napraviti za sebe protokole koji bi ih vratili sebi, onda bi oni bili bolje.
Kako možeš voljeti bližnjega svoga kao samoga sebe ako sebe ne voliš. Donosimo kompromise sa samima sobom, a ne vidimo da to nije dobro za nas. To je opasno. To što me pitaš je glavni razlog zašto sam pokrenuo podcast naziva “Ja jesam” u kojem želim ljudima dati znanje što sve mogu probati da bi se osjećali bolje. Od načina prehrane, disanja, kako otpustiti… Koga zanima može sve epizode poslušati na mom webu www.markocindric.com
Usmjeravaš li svoju djecu u smjeru pomaganja drugima i kako?
Još su mali za to, ali Pino zna da trčim kako bih pomogao, i on to zrcali. On također trči koliko je to u njegovoj trenutnoj mogućnosti i upoznaje sport kroz jednu drugačiju dimenziju.
Marko, podijeli nam novitete iz svoje branše. Na čemu trenutno radiš?
Kako sam opet slobodni umjetnik, pokušavam osjetiti što točno život želi kroz mene izraziti. Da li je to film, predstava, priča za djecu… ne znam. Puno je ideja. Imam još fenomenalnih predstava u HNK Varaždin koje volim igrati poput Sna ivanjske noći ili Slučaja vlastite pogibelji, iako više nisam tamo u stalnom angažmanu. Igram i jako zanimljivu predstavu u Zagrebu, zove se Trening, i smještena je u teretanu u Martićevoj.
Na proljeće završavam film Dioklecijan s Domagojem Burićem, i to će biti pravi povijesni spektakl. Također završavamo i dokumentarni film o Mosa Bavlju pothvatu koji je dobio potporu HAVC-a.
Vodiš li djecu u kazalište? Daj nam preporuku za neku dječju predstavu?
Iskreno ne toliko često koliko bih možda trebao. Moram na tome poraditi. Nedavno smo Pino i ja bili na jednoj predivnoj predstavi od Teatra Puna Kuća, zove se Dnevnik moje bake, i igra u Etnografskom muzeju.
Za kraj mi još samo navedi što su po tebi tri najveće ljudske vrline? Odnosno, što je bitno da nijedan čovjek ne zaboravi?
Nitko ne bi smio zaboraviti živjeti, smijati se, i biti zahvalan na svemu što mu se događa.
