Ažurirano: 16. veljače 2026.
Foto: Freepik
Sve više djece odrasta u urbanom i zatvorenom okruženju, uz znatno manje svakodnevnog kontakta s prirodom nego prijašnje generacije. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje utječe li taj pomak na dječji kognitivni razvoj, posebno na sposobnost usmjeravanja pažnje. Studija centra za psihologiju i neuroznanost, objavljena u Kanadi govori upravo o tome.
Jedna od najpoznatijih teorija koja objašnjava zašto bi priroda mogla biti korisna za mozak je Teorija obnove pažnje (Attention Restoration Theory – ART). Prema ART-u, naša usmjerena (voljna, naporna) pažnja nije neograničen resurs: troši se kroz dan, zamara i može privremeno pasti, što se manifestira kao slabija koncentracija, veća razdražljivost i teže ignoriranje ometajućih podražaja. Priroda bi, prema toj teoriji, mogla pomoći jer sadrži podražaje koji blago privlače našu pažnju (tzv. “mekana fascinacija” – šuštanje lišća, kretanje vode, ptice), bez agresivnog bombardiranja kakvo često postoji u gradu (buka, promet, reklame, semafori).
Iako je puno istraživanja na odraslima pokazalo da boravak u prirodi može poboljšati osjećaj dobrobiti i neke aspekte kognicije, kod djece je do sada bilo manje rigoroznih studija, a mnoge su se oslanjale na procjene roditelja ili na neizravne pokazatelje poput školskog uspjeha. Ova studija zato je postavljena tako da objektivno mjeri pažnju prije i poslije kratke izloženosti prirodi ili gradu.
Što je studija ispitivala?
Cilj istraživanja bio je provjeriti može li kratki boravak u prirodi (u ovom slučaju šetnja) poboljšati dječju pažnju, i to posebno onu vrstu pažnje koju ART smatra obnovljivom – endogenu (voljnu, usmjerenu), a ne egzogenu (automatsku, podražajima vođenu).
Važno je razumjeti razliku:
- Egzogena pažnja: automatska i brza, skače na nešto što nam privuče oko ili uho (npr. nagli zvuk, bljesak, pokret).
- Endogena pažnja: voljna i ciljano usmjerena (npr. slušanje uputa, rješavanje zadatka, održavanje fokusa kad je okolo distrakcija).
ART predviđa da bi priroda trebala pomagati prvenstveno u obnovi endogene pažnje.
Kako je istraživanje provedeno?
Studija je koristila kvazi-eksperimentalni dizajn s tipično razvijenom djecom u dobi 8–15 godina. Djeca su prije intervencije rješavala računalne zadatke pažnje. Zatim su bila izložena jednoj od dvije intervencije: 30-minutna šetnja kroz urbani dio grada (n = 30), 30-minutna šetnja kroz prirodni, šumoviti okoliš (n = 30).
Nakon šetnje djeca su ponovno rješavala iste zadatke. Grupe su bile usporedive po važnim obilježjima (omjer spolova, dob, procijenjeni IQ, povezanost s prirodom).
Kako su mjerili pažnju?
Pažnja je mjerena testom CAST (Combined Attention Systems Test) – naprednim računalnim alatom dizajniranim da razdvoji i mjeri različite aspekte pažnje, uključujući endogenu i egzogenu, kroz mreže pažnje kao što su: alerting (budnost/spremnost), orienting (usmjeravanje pažnje) te komponentu izvršne kontrole (executive).
Analiza je rađena modernim statističkim pristupom: Bayesovim hijerarhijskim modeliranjem, koje istovremeno uzima u obzir vrijeme reakcije i pogreške.
Što su znanstvenici i psiholozi pronašli?
Rezultati su bili u skladu s predviđanjima ART-a, ali selektivno.
Nakon šetnje u prirodi zabilježeni su vjerodostojni (credible) učinci na dvije mjere endogene pažnje:
- Endogeni alerting (vrijeme reakcije): poboljšanje s veličinom učinka d = 0,85 (95% CI: 0,21–1,8)
- Endogeni orienting (stopa pogreške): poboljšanje s veličinom učinka d = 1,45 (95% CI: 0,17–7,18)
S druge strane nije bilo poboljšanja u mjerama egzogene pažnje (što je studija i očekivala).
Zanimljivo, urbanom grupom se dogodilo nešto neočekivano: umjesto da ostane “bez promjene”, kod njih su neke endogene mjere nakon šetnje čak i pogoršale, što autori interpretiraju kao mogući znak da urbani okoliš dodatno zamara sustav usmjerene pažnje.
Kako to tumačiti?
Autori zaključuju da i relativno kratka izloženost prirodi (oko 30–40 minuta) može pomoći djeci u aspektima endogene pažnje, dok kratka izloženost urbanom okruženju može opteretiti taj isti sustav.
Istovremeno naglašavaju da je učinak prirode bio umjeren, i nude razloge zašto možda nije bio “dramatičniji”, primjerice:
- djeci bi možda trebalo više vremena u prirodi nego odraslima;
- moguće su generacijske razlike (djeca danas mogu biti manje naviknuta na prirodu);
- djeca su šetala u malim grupama (prisutnost nepoznate djece može stvarati stres ili socijalnu distrakciju);
- priroda i način boravka u prirodi mogu djelovati drugačije ovisno o dobi (mlađa djeca, srednje djetinjstvo, adolescencija).
Autori također naglašavaju da je priroda važna za dječji razvoj i izvan pažnje: kroz igru, kreativnost, emocije, identitet, povezivanje s okolinom i dugoročne navike.
Ova studija objektivno pokazuje da boravak u prirodi može imati mjerljiv, selektivan pozitivan učinak na voljnu (endogenu) pažnju kod djece, dok urbano okruženje može djelovati iscrpljujuće za isti sustav pažnje. To podupire ideju da bi škole, roditelji i zajednice trebali razmišljati kako djeci omogućiti više redovitog kontakta s prirodom – ne samo radi zabave, nego i kao potencijalnu podršku kognitivnom funkcioniranju.
PROČITAJTE I OVO: https://www.bebe.hr/savjeti-njega/setnja-prirodom-aktivnost-za-sklad-u-tijelu-i-glavi/
