Ažurirano: 19. kolovoza 2025.
Grickanje zanoktica, stručno nazvano onikofagija, jedna je od najčešćih navika kod djece, ali i odraslih. Na engleskom se za ovu naviku koristi izraz nail biting, dok se u medicinskom kontekstu češće koristi termin onychophagia. “Nail biting” upotrebljava se u svakodnevnom govoru i označava grickanje noktiju i kože oko njih, dok “onychophagia” nalazimo u stručnim tekstovima i dijagnozama kada se govori o ovom problemu kao o poremećaju navike.
Iako se na prvi pogled čini bezazleno, grickanje zanoktica može dovesti do oštećenja kože, bolnih upala i estetskih problema. Roditelji se zato često pitaju zašto djeca grickaju zanoktice i postoji li način da ih odviknemo od toga.
Kad se javlja?
Navika grickanja najčešće se javlja u predškolskoj i školskoj dobi. Razlozi mogu biti različiti: neka djeca grickaju zbog stresa i tjeskobe, druga iz dosade, dok pojedini mališani jednostavno oponašaju roditelje ili prijatelje. Kod mnogih to postaje način samoumirivanja, slično kao sisanje palca.
Iako izgleda kao sitan problem, posljedice mogu biti neugodne. Koža oko noktiju postaje ranjiva i sklona ranicama, javlja se bol, a povećava se i rizik od infekcija zbog bakterija i gljivica. Dugoročno, nokti i koža izgledaju oštećeno, a sama navika se učvršćuje i teže ju je prekinuti.
Pomoć počinje razumijevanjem. Važno je prepoznati u kojim situacijama dijete gricka zanoktice – radi li to kada je nervozno, kada mu je dosadno ili kada je pod stresom. Umjesto zabrane, korisnije je razgovarati i ponuditi zamjenu. Dijete može crtati, stiskati antistres lopticu ili grickati zdravu užinu poput mrkve ili jabuke.
Kako se boriti s grickanjem?
Redovito održavanje noktiju kratkima i urednima također može smanjiti potrebu za grickanjem. Neka djeca vole mali ritual rezanja noktiju, a starijima se može ponuditi i poseban bezopasan lak gorkog okusa koji ih odvraća od navike. Svaki pomak, pa i najmanji, vrijedi pohvaliti jer djeca bolje reagiraju na ohrabrenje nego na kritiku.
Grickanje zanoktica u većini slučajeva nije znak ozbiljnog problema i često nestane samo od sebe kako dijete raste. Ipak, ako navika dugo traje, dovodi do bolnih rana ili se javlja zajedno s drugim oblicima samoozljeđivanja, preporučuje se potražiti savjet pedijatra ili dječjeg psihologa.
Na kraju, grickanje zanoktica treba gledati kao na prolaznu fazu. Uz strpljenje, razumijevanje i blage metode, djeca postupno uče kontrolirati svoje navike i pronalaze zdravije načine da se smire i izraze.
