Foto: Freepik
U svijetu u kojem se sreća prodaje u bočicama, kroz aplikacije i osmijehe s Instagrama, roditelji često imaju osjećaj da je njihova dužnost stalno održavati sreću svoje djece. Ako dijete zaplače, tješimo ga. Ako se razočara, pokušavamo odmah popraviti situaciju. Ako se ljuti, odvraćamo mu pažnju nečim slatkim ili novim. Ali evo istine koju rijetko tko izgovori naglas: djeca ne moraju biti sretna cijelo vrijeme. I to je sasvim u redu.
Zašto sreća ne treba biti stalno prisutna?
Sreća nije stalno stanje
Sreća nije dugotrajna postavka poput svjetla na lampi, ona je emocija, a emocije se mijenjaju. Dijete koje je danas razdragano jer ide na rođendan, sutra će biti tužno jer ga netko nije pozvao. To nije znak da smo pogriješili kao roditelji, nego da dijete uči o svijetu – o granicama, odnosima, gubitku, frustraciji.
Kad djetetu pokušavamo „izbrisati“ svaku tugu ili neugodu, zapravo mu oduzimamo priliku da nauči nositi se s emocijama. Sposobnost da podnese neugodu – čekanje, razočaranje, kritiku – dio je emocionalne otpornosti. A emocionalna otpornost važnija je za budući život od bilo kojeg školskog uspjeha.
Djeca trebaju iskustvo, ne samo utjehu
Zamislite situaciju: dijete izgubi igračku i počne plakati. Vaša prva reakcija vjerojatno je: „Ma nema veze, kupit ćemo novu!“ Ali ako umjesto toga kažete: „Znam da ti je žao. I meni bi bilo. Hoćeš da zajedno probamo pronaći rješenje?“, učinili ste više od utjehe. Naučili ste dijete da tuga nije kraj svijeta, nego proces.
Djeca trebaju doživjeti emociju, imenovati je, razumjeti i pustiti da prođe. To je vještina koju nosimo kroz cijeli život.
Roditeljski pritisak “sretne obitelji”
Mnogi roditelji osjećaju pritisak da njihova obitelj mora izgledati sretno i skladno. „Ako dijete plače u trgovini, svi će misliti da sam loša mama.“ „Ako nije zadovoljno u školi, ja sam nešto pogriješila.“ Ali istina je da sretna obitelj nije ona bez suza, nego ona u kojoj se i suze smiju pokazati. Sreća nije u izostanku problema, nego u načinu na koji ih zajedno rješavamo.
Kako pomoći djetetu da gradi emocionalnu otpornost?
- Kad dijete doživi neugodu, nemojte je odmah “gasiti” nego imenujte osjećaj: „Vidim da si tužan“, „Razumijem da si ljut“.
- Prihvatite neugodu – djetetu treba znati objasniti da je u redu osjećati sve – i tugu, i ljutnju, i ljubomoru.
- Pokažite vlastitim primjerom – kad dijete vidi da i vi imate loš dan, ali se saberete, uči da je to dio života.
- Ne tražite stalnu sreću, tražite povezanost – neka vaše dijete zna da ne mora biti sretno da bi bilo voljeno.
Svi bismo voljeli da naša djeca budu sretna, zdrava i bezbrižna. Ali prava ljubav ne znači držati ih pod staklenim zvonom, nego pustiti ih da osjete sve boje života – i one svjetlije i one tamnije. Kada dopustimo djetetu da bude tužno, ljuto, zbunjeno, razočarano, da prođe kroz to uz našu prisutnost i podršku, tada ga učimo nečemu daleko važnijem od sreće: učimo ga kako biti čovjek.
