Biti majka i istovremeno ostati vjerna sebi, poslu i svojim snovima, izazov je koji će svaka žena prepoznati. Radijska voditeljica Nina Slišković Goleš, poznata po svom glasu i smirenoj energiji u eteru, u iskrenom razgovoru otkriva kako izgleda njezina svakodnevica s dvojicom sinova, Šimunom i Pavlom, te kako ju je majčinstvo promijenilo iz temelja. Otvoreno govori o strahovima, lekcijama koje je naučila uz djecu, važnosti podrške i o onom nevidljivom, ali presudnom – balansu između posla, obitelji i sebe same. Za Ninu, majčinstvo nije samo uloga, nego iskustvo koje ju je naučilo strpljenju, prilagodljivosti i prihvaćanju svega što život donosi. „Majčinstvo je ringišpil emocija“, kaže Nina i u toj jednostavnoj rečenici stane cijeli svijet koji razumiju sve mame.
Nina, opišite nam svojim riječima kad ste prvi, a kad drugi put postali majka. Tko su vaši mališani? Koliko imaju godina, kako se zovu, kakvi su karakteri iza tih imena?
Pa, ja sam prvi put postala mama u veljači 2021. godine, a drugi put sam postala mama 2024. godine. Imam dva dječaka. Stariji se zove Šimun, mlađi je Pavle. Šimun ima četiri godine, a Pavle godinu dana. Karakterom su jedan i drugi dosta mirne naravi. Nisu klasična, hiperaktivna djeca. Ja sam uvijek nekako uz koncept djeteta zamišljala da će biti vrlo živo i vrlo otvoreno. Međutim, Šimun se čini kao zatvoreno djete, barem onako na van. Ali kad ga upoznate, vidite da je jako drag, jako dobar, pažljiv, suradljiv, kreativan, miran. Mislim da će jednog dana biti neki zanesenjak, umjetnik. A Pavle, još je prerano da bih mogla pričati o nekakvom karakteru, ali je super beba. Evo, to je ono što za sad mogu reći. Zapravo i Šimun je bio super beba. I ja sam cijelu trudnoću sa Pavlom govorila nema šanse da mi drugo djete bude tako dobro kao što je bilo prvo. A on je na kraju još i bolji.
Znači nije kaotično, onako kako mi drugi zamišljamo majčinstvo sa dva dječaka
Nije, nikako. Ne, ne, ne. Bar za sad. Vratit će mi se vjerojatno u pubertetu za sve ovo.
Pa ne mora biti.
Ne mora biti, ne mora biti.
Opišite nam majčinstvo u jednoj riječi i koliko su vas djeca promijenila kroz vrijeme?
Uh, majčinstvo u jednoj riječi – ringišpil. Ringišpil emocija.
Kao zabavno ti je, ali ti je i muka?
Da, da. Prilagoditi se na život s djetetom je stvarno potpuno neka nova sfera života u kojoj u svakom trenutku trebaš očekivati neočekivano. Bilo to na pozitivnu ili na negativnu stranu. Tako da ringišpil je opis majčinstva. A koliko me majčinstvo promijenilo? Jako puno. Ja sam inače po prirodi uvijek bila vrlo nestrpljiva osoba koja želi odmah i sad sve. I veliki perfekcionist.
Dobro, od sebe ne mogu pobjeći dalje, naravno. U suštini ja sam i dalje ja. Ali su me oni zapravo jako dobro naučili kako nekad stvari ne idu onako kako smo planirali. Postala sam puno prilagodljivija. Puno se lakše nosim s nenadanim situacijama. I naučila sam da na jako puno toga u životu ne možemo utjecati. Ali i dalje iz svake situacije možemo izući ono najbolje. Sve su to lekcije koje sam ja naučila u njihovoj maloj školici. I zapravo mi se sviđa u kakvu sam se osobu uz njih dva pretvorila.
Najveći izazov majčinstva?
Pa ja bi generalno gledajući širu sliku iz svoje četiri godine majčinskog staža rekla da je najveći izazov zapravo balans privatnog i poslovnog života. Imam sreću da u životu radim poslove koji nisu standardni poslovi. Ja te poslove stvarno jako volim – iziskuju puno kreativnosti, a to je nešto što je meni urođeno i prirodno. I onda me s jedne strane jako vuče moj posao, a s druge strane me jako vuče bit mama. I jako je teško izbalansirati u toj situaciji što staviti na prvo mjesto, što je najviše odgovorno prema tvojoj djeci, a što je najviše odgovorno prema sebi samoj.
Koje ste savjete naučili, skupili u te četiri godine majčinstva, a da ih možete podijeliti s našim čitateljicama?
Nisam baš osoba od savjeta, ali uvijek kažem i zapravo, čini mi se da je danas jako teško izazovno biti mama jer sa svih strana dolazi toliko savjeta, dolazi toliko upita, dolazi toliko previše informacija i čini mi se nekako da se nekad pogubimo u toj buci.
Treba slušati svoj osjećaj. Mislim da nekako svaka mama za svoje djete i za sebe zna najbolje i nekad čak treba i prestati pretjerano analizirati i jednostavno poslušati što ti srce kaže i odlučiti tako. Mislim da te srce uvijek nekako u konačnici odvede na pravo mjesto, tamo gdje trebaš biti.
Tako da evo moj jedini savjet je slušaj što ti tvoje srce kaže i svako najbolje poznaje svoju situaciju. Znaš ono, neke mame bi htjele balans između recimo privatnog i poslovnog života, ali nemaju nisu u situaciji da ga da ga nađu, nisu u mogućnosti da sve poslože; nisu dovoljno dugo doma s djetetom i tako dalje. Tisuću je priča različitih i tisuću različitih opcija, tako da mislim da jednostavno ljudi na kraju sami za sebe moraju pronaći neko svoje rješenje i svoj put. Da nažalost u majčinstvu po pitanju gotovo ničega nema nikakve univerzalne poruke ni univerzalnog pravila.
Kažu da se ljudi rode samo s jednim strahom, a da su svi drugi su stečeni. Što je bio ili još uvijek je vaš najizraženiji majčinski strah? Ako ga imate.
Joj, ja mislim da ni jedna mama ne bi mogla nabrojati sve strahove koji joj kroz glavu prolaze. Jer to je nevjerojatno, do čega se ljudski mozak dovede. Ja sam inače sklona strahovima i paničarenju, pretjeranoj brizi i baš sam morala kroz život učit kako da obuzdam te svoje strahove, da me ne blokiraju u životu. Pogotovo u jednom trenutku kad je došlo dijete, ono dođeš kući, držiš tu štrucu u ruci i ono imaš 1800 strahova i stalno si zapravo u nekom strahu radim li ovo krivo, radim li ovo dobro što ako se dogodi ovo, što ako se dogodi ono.
Opadne li s drugim djetetom broj strahova?
Manje, manje, puno manje. Neke stvari jednostavno onako naučiš uz put i puno si opušteniji s drugim dijetetom, to je neusporedivo. Mislim da i dijete to osjeti pa za nagradu dobiješ nekako puno veću opuštenost s njegove strane. Ali generalno najveći strah mi je, mislim kao i svakoj mami, da mi je dijete živo i zdravo. Ne brinem oko toga što će u jednog dana u životu biti, ne brinem oko toga što će radit hoće li se ostvarit na tisuću i jednom polju. Moja želja je samo da su mi djeca zdrava i sretna. Početak i kraj.
Kako odgajate svoju djecu? Jeste li opuštena ili stroga mama?
Pa, ja bi rekla da sam poprilično opuštena. Nekad znaju mi moji roditelji, recimo kad smo kod njih u Dalmaciji ili slično, ono potrebalo bi možda malo čvršče, znaš ono, bit će razmaženi i slično. Dosta sam ja opuštena mama. Imam sreću što je situacija takva da imam dobro i suradljivo dijete. Ne mislim da postoje zločesta djeca, da se razumijemo, ali moja su baš onako poprilično suradljiva i nema tu puno prostora za neke korekcije, ali ja mislim da bi ja bila opuštena mama i da mi ta stroga uloga koja nekako naprosto u životu ne stoji. Dakle, češće je tata taj koji će biti malo veći autoritet i to, a ja sam ipak ova blažna strana kod koje im treba neka usluga i za koju su sigurni da će dobiti.
Ne mogu protiv sebe, naprosto sam takva. Mislim, nikad ne znamo što nas u životu čeka i možda odrastanje i neke veće brige donesu i kod mene određenu dozu strogoće jer apsolutno ne želim imat djecu koja su kao ‘puštena s lanca’. Moja djeca znaju gdje su granice. Mislim, ovaj stariji, mali još ništa ne zna. Ali stariji apsolutno zna gdje su postavljene granice i obično ih ne prelazi. Naravno kao i svako dijete, ima svoje trenutke. Ali, generalno, mislim da jako puno toga uspijemo kroz razgovor.
Mislim da je s djetetom stvarno jako bitno razgovarati i približiti im situacije. Tako da sam sa svojim djetetom razgovarala i čitala mu i učila ga pozitivnim primjerima i puno prije nego se činilo da on to zaista razumije. Danas kad zaista razumije mi se čini da je urodilo plodom.
Vratimo se početak. Kakvi su bili vaši porodi i kakva iskustva imate?
Pa imam najljepša iskustva s ginekologinjom Tatjanom Pavelić Turudić. Zadužila me je za pet života i u momu srcu ima jedno posebno mjesto i mislim u srcu svih ljudi oko mene koji su posredno zahvalni za sve. Moja iskustva su bila predivna i ja sam oba poroda imala na Svetom duhu u Zagrebu. Moja oba poroda su bila igrom slučaja, carski rez. Znam da nekako do šire javnosti najčešće dolaze neke ružne priče sa poroda jer mislim da glasnije pričaju oni koji su imali loša iskustva nego oni koji su imali dobra iskustva.
Naravno da znam i drugačije priče, nećemo zatvarati oči pred njima, ali je moje iskustvo stvarno bilo preljepo. Nemam jedne jedine riječi zamjerke ni za svoju doktoricu koja mi je vodila ove trudnoće ni za bolnicu. Meni je bilo toliko lijepo da sam, nakon prvog poroda, plakala jer trebam ići kući, nisam znala kako ću bez svih tih ljudi koji meni pomažu. Evo, takav je bio moj start. Pomagali su mi oko svega, i s dojenjem, sestre na odjelu bile su mi od prevelike pomoći, ja sam se stvarno tamo osjećala i sigurno i lijepo. Sve moje potrebe i potrebe mog djeteta su bile zadovoljene.
A kad ste došli doma?
Pa zapravo ok, moja mama je i nakon prvog i nakon drugog poroda došla kod mene. Ona inače živi u Splitu i oba je puta došla u Zagreb na mjesec dana. Mislim da je jako bitno imati pomoć u tom periodu, pogotovo s prvim djetetom. Svaka bi žena zapravo trebala imat priliku u tom prvom periodu se posvetiti isključivo sebi svom oporavku, svojoj bebi, upoznavanju s bebom i uhodavanju bez brige o nekim tekućim stvarima – kući hrani i tako dalje. Tako da ja nikad neću uspjet svojoj mami reći dovoljno hvala za to što je ona učinila. Njoj se podrazumijevalo da dođe 100 puta ukoliko ja odlučim roditi 100 puta.
Na tome joj hvala!
Ženama je jako puno potrebna pomoć i podrška – što fizički, što psihički u tom periodu nakon poroda. U jednom trenutku plačeš, a ne znaš zašto. U drugom trenutku umireš od smijeha, a ne znaš zašto umireš od smijeha i ono… kad razmišljam o tom periodu nakon prvog i drugog poroda, sve mi je u nekoj magli kao da to nije bio uopće moj život. Neki neobičan osjećaj.
A kako je sad kada je jedan sin već malo veći, kad više nemate baka-servis?
Moji su u Splitu, ali imamo sreću da su Dinovi roditelji prije godinu dana doselili iz Čakovca u Zagreb, da nam budu bliže tako da je to jako velika pomoć. Pomažu nam fizički oko svega, a jako je zgodno kad imaš barem jedno dijete negdje ostaviti u trenutku kad moraš otići nešto obaviti ili si bolestan. Da ti netko dođe, pomogne, da ti ruke oko djece ili kad znaš da te u svakom trenutkujedan telefonski poziv i vožnja od sedam minuta dijeli od nekoga tko ti može uskočiti i pomoći.
Preseljenje Dinovih roditelja u Zagreb je nama stvarno puno, puno pojednostavilo život i isto tako im nikad neću moći ono dovoljno zahvaliti za sve što čine na nas na tjednoj bazi doslovno, kad gođe treba što god da treba. Kažu da je za odgojiti djete potrebno selo. Prije nego sam imala djecu pa nisam imala što reći na tu temu, ali otkad ih imam vidim da je stvarno za odgojiti djete potrebno imat selo. Selo pomaže i roditelji da ostane sabran, ali i djetetu da dobije najbolju verziju mame ili tate.
Možete li podijeliti par sitnica iz partnerskog odnosa? Kako se i je li se promijenio?
Kad je jedno djete u pitanju počinju kompromisi, a kad je dvoje djece u pitanju ti kompromisi su puno veći. Dijete mijenja dinamiku odnosa među partnerima, ali meni je to došlo nekako tako prirodno i normalno. I mom mužu je, fokus nam je na djeci. Sigurna sam da će ponovno doći vrijeme kad će fokus biti na nama samima i na našem odnosu.
Ne mogu reći da nam odnos pati, on je naprosto drugačiji nego što je bio prije djece i teže naravno, pronalazimo vremena za sebe – i svatko za samog sebe i za zajedničke trenutke. Teško se uopće mogu prisjetiti kada smo zadnji put nas dvoje negdje sami bili, ali nije da sjedimo doma i plaćemo zbog toga. Jednostavno nam je trenutni pojam užitka i idealnog provođenja slobodnog vremena vezan uz našu djecu. U svakom slobodnom trenutku biram biti s njima, isto kao i on. I mislim da je tu zapravo samo bitno da su partneri na nekoj istoj valnoj duljini i da postoji razumijevanje s jedne i s druge strane.
To je naprosto život, jednostavno novi period u životu i neka je. Djeca tako brzo odrastu, ne mogu vjerovat da moj Šimun već ima četiri godine, čini mi se da sam ga jučer rodila i znam da se nećemo okrenuti, a da će nam govoriti: “Mama i tata, dosadni ste.”, tako da mislim da stvarno u ovom periodu života, dok smo im još centar svemira, treba jednostavno izvući najbolje od njih, uživati maksimalno.
Život je pun promjena i preokreta. I vaš se nedavno “zavrtio” još jednom – izdali ste svoju prvu slikovnicu.
Slikovnica “Iza oblaka boje šećerne vune” je prvotno napisana kao moj poklon starijem sinu za njegov prvi rođendan. Pa je i pisana tako – toplo, nježno, iskreno, o svemu što je prethodilo njegovom dolasku u našu stvarnost, o svijetu gdje je on živio gdje je još samo želja bio, te o našim životima s njim.
To je zapravo priča koja prati put ostvarivanje jedne želje kojoj ni nebo nije bilo granica, između redova protkana porukom ljubavi i nade. Ja ju zamišljam kao priču za velike i male, idealan poklon od roditelja djetetu, koje će tek kada malo poraste shvatiti njenu dubinu i poruku koju nosi, a to je da je svako dijete jedna mala iskra koja može obasjati cijeli svijet.
S pričom o slikovnici, ljubavi, majčinstvu, privest ćemo i naš razgovor kraju te biti slobodni uputiti sve roditelje, ako ih zanima, da potraže vašu slikovnicu kao idealan roditeljski, božićni poklon za njihove mališane. Nina, hvala vam, veselimo se nekom novom susretu.
