O Matei Vanjorek znamo i previše – majka je to koja svoj život snima i objavljuje na Youtubeu na super-popularnom kanalu Vanjorek Family. O tome možete imati različito mišljenje – previše su, premalo su, preglasni su, pretihi su… No, ono što ostane kad ih zaista upoznate, ono što iza njih ostane kad im skinete taj zadnji, vanjski, ‘javni sloj’, slika je obične hrvatske obitelji – obitelji u kojoj se voli, druži, smije, plače, posprema i planira. S jednom od najvećih hrvatskih influencerica, s ‘tetom Mateom’ popričali smo na ovogodišnjem Kids festu na Zagrebačkom velesajmu i oduševili se njenom prizemljenošću – majka je to koja voli, strahuje, strijepi, ohrabruje; koja za svoju djecu živi u svakom svojem udahu. I zato upravo takvu priču pričamo i čitateljima portala Bebe.hr. Ovo je Matea Vanjorek, upoznajte ju i zavolite. Mi jesmo.
Tko je Matea Vanjorek iza kamera? Kako bi ste se sami opisali kao mama, supruga i žena?
Matea Vanjorek iza kamere je cvjećarka, žena koja vodi dvije firme koje uspješno posluju i koja je jako vrijedna i koja jako puno voli raditi. To me ispunjava i to mi je broj jedan.
Također i mama troje djece (kćer Ellen, sinovi Raul i Nicolas) koja mora imat sve pod kontrolom. Takav sam frik i nekako mislim dok imam pod kontrolom i dok obitelj zna da imam sve pod kontrolom, neće mi bježati s puta. Kao mama sam jako pravedna i jako dosljedna. S dosljednošću sam odgojila i odgajam djecu.
A kakva sam supruga? Jako ponizna i poslušna, iako ne djelujem tako. Ne volim se svađati s mužem, držim se onoga da je hladna glava pametnija nego vruća. Prije zašutim nego da djecu izložim svađama.
Čula sam da ste u svijet influencera krenuli kao majka koja je željela zaštiti kćer/djecu. Kao majka djevojčica itekako znam što govorite. Kakvi su bili počeci? Jeste odmah znali snimati, postati ili ste se gubili u svijetu društvenih mreža, editiranja, u kreativi?
Krenula sam u taj svijet jer sam htjela kontrolirati djecu, više kontrolirati nego zaštiti – pratiti te različite trendove kojima su izloženi. Htjela sam vidjeti što moja djeca rade. Maloljetni su i smatram da moram biti upućena u sve kao njihova mama. Tako sam evo, i otvorila društvene mreže i počela se s njima zabavljati, smijati. To je naš život. Uvijek se zabavljamo i smijemo zajedno.
Moja djeca ne izlaze po kafićima svaki dan, ne idu po parkovima. Ne žive takav život, zabava im je doma, s obitelji. Tako smo i krenuli. Oko editiranja mi je dosta pomogla kćer, ali i sin. U početku sam bila zbunjena i mislila: “Isuse kaj je sad ovo, kako?!” Stvarno nisam ništa znala, ali kreativna sam – ideja mi nikad nije nedostajalo.
U ovom tamnom svijetu punom loših vijesti željela sam keirati nešto što nasmijava i veseli ljude. Tako su nastali ‘virtualni Vanjoreki’. Ubrzo su počele stizati podrške u kojima nam je publika govorila da smo im videima uljepšali dan. To je bio poticaj za dalje, to je svemu dalo smisao.
Majka ste troje djece, s četvrtim na putu, kako izgleda vaša svakodnevica? Jel zaista sve elitno i luksuzno? Imate li pomoć u kući – za čišćenje, pospremanje, kuhanje i peglanje? Što tko od djece ima kao kućno zaduženje?
Sad sam trudna i trenutno nisam baš u full gasu kako to inače znam biti. Ali kod mene je sve samo nije elitno i luksuzno i nekad se onak pitam po čemu su ljudi zaključili da je to tako? Pomoć u kući nemam, sve radim sama, apsolutno sve.
Moja djeca su uključena u dio svojih poslova, ja sam tip mame koja voli da je sve uredno i da svatko zna što je njegova zadaća, potaknem ih na pospremanje, ali ih neću dizati da rade ako im se to taj tren ne da. Ja nisam takav tip, meni je to maltretiranje, to su meni radili i ja to jednostavno ne volim. Njihova zadaća je njihova soba.
Jednostavno ne želim ulaziti u sobu, troši vremena na knjige, na robu, na stvari, kad oni to zaista sve odlično naprave.Dečki više rade oko kuće, a mala hoće iskuhati i pospremiti posuđe. Mogu čak reći da su sinovi znaju i peglati. Djeca mi znaju svašta raditi, danas-sutra mislim da će im to jako dobro doći u životu.
Jeste se ikada mogli zamisliti kao javna osoba i kako se osjećate sad kad jeste? Ujedno, koji je najveći roditeljski izazov kad si javna osoba?
Počela sam se baviti manekenstvom s petnaest godina, tako da mi sama činjenica da budem, ajmo reći, javna osoba nije bila potpuno strana. Nisam tada bila jako poznata, ali uvijek bi se tu i tamo pojavio neki medij, neka prilika gdje bih iskočila i bila viđena. Kamera mi nikad nije bila strana.
Ali ovakvu popularnost, kakvu imam danas, nisam mogla ni zamisliti. To znači da zapravo nemaš mira – ni kad jedeš, ni u restoranu, ni bilo gdje. No, dobro, to je valjda cijena ovog posla influencera. Moraš snositi i “posljedice”. Iskreno, meni to ne smeta. Djeca me znaju pitati smeta li mi kad mi druga djeca prilaze, ali ne, to mi uopće ne ide na živce. Jedino što me zna iznervirati je kada me ometaju dok jedem, jer mislim da čak i pas ima pravo na mir dok jede.
Što se tiče roditeljstva, najveći izazov mi je činjenica da sam odgovorna za sve što moja djeca rade. Moram jako paziti da ne krenemo u krivom smjeru, jer ljudi često promatraju negativno i ne žele gledati pozitivno. Zato sam odlučila napraviti sve da spriječim bilo kakav loš utjecaj na njih.
Od prvog dana pazila sam da sve bude po pravilima – nikada nisu bili izloženi golotinji, uvredama ili ponižavanjima, nikada ništa što ne bi bilo primjereno njihovoj dobi. Kad su počeli izlaziti u klubove, išla sam s njima. Uvijek sam bila uz njih i sve je bilo onako kako treba.
Jeste li ikada svojoj djeci branili društvene mreže? Kako se odnosite prema društvenim mrežama i sigurnosti online s obzirom na to što radite?
Što se tiče društvenih mreža, nikada im to nisam branila. Još uvijek imam povezan Instagram s kćeri, iako ja tamo gotovo i ne ulazim. Ali uvijek, kad misli da nešto možda nije primjereno – recimo ako je odjenula malo previše dekoltirano ili slično. Za sve što želi objaviti najprije mi pošalje i traži dopuštenje.
Nikada nisam bila protivnik toga što oni gledaju ili koga prate. Samo sam voljela znati što gledaju i razgovarati o tome. Ako je, primjerice, netko od njih pratio Bakaa Praseta, meni je bilo važno da mogu usmjeriti: „U redu, možeš ga gledati, ali znaj da je to ovako i onako.“ Objasnila bih što od toga može biti korisno, a što bi bilo bolje da ne prihvaćaju.
Dakle, uvijek sam nastojala samo usmjeravati, to je ono što bih istaknula kao svoj pristup.
Stiže još jedna beba. Ja bih sad vašu popularnost ostavila po strani da malo popričamo o nama, mamama. Kako prolazi trudnoća?
Evo da, stiže nam još jedna beba, nakon trinaest godina. Iako sam ja i prije htjela imati još jednu bebu, imala sam dva spontana pobačaja i jednostavno nije uspjelo. Nakon deset godina pokušavanja, tijekom kojih nisam mogla ostati trudna, pomirila sam se s tim da više neću imati djece.
I svoju djecu sam teško dobila jer nisam imala ovulaciju, s tim sam imala puno problema. Zato je među njima mala razlika – uvijek me bilo strah da se ne dogodi nešto zbog čega neću moći imati djece. Kasnije su mi pronašli velike miome, cijelu maternicu je zahvatilo i tada sam se potpuno pomirila s tim da djece više neće biti. Govorila sam: „Bog me voli, on vidi da ja više nisam za to.“
I onda – bum! Ostala sam trudna. Bio je to ogroman šok. Naravno, u isto vrijeme bilo me strah, strah od ponovnog spontanog pobačaja, od komplikacija. Bilo mi je jako teško, o svemu sam tome otvoreno pričala i na svom YouTube kanalu.
Sada su se pojavili neki novi problemi, jaki grčevi i slične poteškoće. Znam da nisam stara, sve je u redu, ali opet sve to nekako nosi sa sobom dodatnu brigu.
Jeste li osjetili razliku u ovoj četvrtoj trudnoći, u usporedbi s prethodne tri?
Da, osjetila sam veliku razliku. To je ono što sam rekla – s 20 godina trudnoća i majčinstvo su jedno, a sada je potpuno drugačije. Sada sam svega svjesna i zato mi je puno teže i napornije.
Prijateljice me znaju zadirkivati da sam „stara mama“. Zezaju me jer kad su one rađale s 35–36 godina, govorila sam: „Vi starije ste malo zadrte, morate biti modernije.“ Sad mi, naravno, sve to vraćaju kroz šalu.
Ova trudnoća mi je najteža do sada. Rekla sam da mi je prva, vjerojatno bih odustala i možda čak nikada više ne bih imala djecu pa makar to značilo bilo „protiv Boga“.
Što se tiče hrane, najviše mi pašu – sendviči.
Koje su vam najteže, a koje najlakše stvari u trudnoći i majčinskom životu?
Najteže u ovoj trudnoći mi je… pa ne mogu reći da je sve teško. Najviše me muči trbuh, već sam dobila oko 15 kila i teško mi je nositi ih. Najgore je kad krenu jaki grčevi u trbuhu i u crijevima jer imam i veliki miom, čak deset centimetara, i on me jako boli. Kad dugo sjedim ili hodam, bolovi postaju jaki i to mi je stvarno najteže podnositi.
Zbog svega toga jako se bojim poroda. Strah me je, ali u isto vrijeme imam nadu i vjerujem da će sve biti u redu jer vjerujem u Boga i znam da će sve biti u redu.
Što vi niste smjeli u djetinjstvu – sjetite se svojega, i načina na koji ste odgajani u odnosu na današnju djecu?
Što se tiče pitanja o odgoju i onome što nisam smjela u djetinjstvu – psihologija kaže da onako kako si ti odgajan, često tako odgajaš i svoju djecu. Ja sam, primjerice, morala biti kod kuće do jedanaest sati navečer jer je tako bilo zakonski, i jednako tako sam i svoju djecu usmjeravala.
Mi smo živjeli u obiteljskoj kući s više stanova, tamo su živjele i teta i stričevi – i uvijek je sve moralo biti „po pravilima“. Primjerice, ako si jeo, nije postojala šansa da odeš sjesti na kauč, a da nisi prvo odnio tanjur.
Ja takva pravila ne volim. Ne volim kad život postane popis obaveza: „moraš ovo, moraš ono.“ Mislim da se ne mora baš sve. Tako isto ne volim kad roditelji silom tjeraju djecu da pojedu nešto što im nije fino. Ako moje dijete ne voli neko jelo, neću ga tjerati.
Naravno, trudim se kuhati ono što svi vole, ali ako skuham, recimo, poriluk, a moj najmlađi ga ne voli – ne mora ga jesti. Napravit ću mu nešto drugo, npr. ispeći komad mesa ili nešto što će sigurno pojesti. Ne preferiram to svakodnevno, ali ako se dogodi – neka jede što želi.
Dakle, iz svog djetinjstva nosim baš tu lekciju, da ne ponavljam pravilo „moraš pojesti sve s tanjura“. To je ono što nikada neću nametati svojoj djeci.
Što biste voljeli da druge mame (sa)znaju o vama, a ne vide na društvenim mrežama?
Da vide tu moju dosjednost, koliko sam jaka i ustrajna. Ako sam ja odlučila neke stvari, pa nema te sile koja bi meni promijenila mišljenje. I voljela bih da vide koliko moja djeca poštuju svoje roditelje.
Koje životne vrijednosti želite da vaša djeca nose kroz život?
Da budu ponizni i zahvalni na svemu što im je život dao. Jer ako ne znaju biti zahvalni na ovom što imaju, nikad ničemu neću biti zahvalni.
Idemo natrag na influencerski život: Kako ste reagirali kada ste prvi put osjetili da vas ljudi prepoznaju na ulici?
Kako sam reagirala prvi put kad su nas prepoznali na ulici? Bilo mi je to baš slatko. Vidjela sam tu dječicu kako gledaju neku „tetu Mateu“ i shvatila da smo već polako postajali vidljivi kroz videe, preglede i komentare.
Tada sam shvatila da se nešto stvarno događa, da određeni broj ljudi zna tko sam. Jednom sam s djecom išla na trg, molili su me da idemo zajedno. I onda tamo, odjednom: „Teta Matea, možemo sliku?“ U tom trenutku sam pomislila: „Je li ovo stvarno, je li ovo realno?“
I tada mi je postalo jasno – djeca nas gledaju. A ja sam osoba koja zna ponekad opsovati. Zato sam si rekla da si to ne smijem dopustiti u videima. Ne želim da oni misle kako je psovanje normalno ili „cool“. Te poštapalice i prostote, to je nešto na čemu sam svjesno radila da ih maknem.
Što radite kad niste “influenceri”? Imate li projekte ili poslove izvan interneta? Što vaša djeca maštaju ‘da će biti kad narastu’?
Mi zapravo većinom živimo kao da nismo influenceri. Imamo svoj posao, radimo na velikom projektu i pripremamo se za suradnju s jednim od najvećih lidera u Hrvatskoj. Posla imamo jako puno.
Čak i kad mi je bilo loše u trudnoći i tri mjeseca sam provela ležeći jer mi je bilo muka, svako jutro sam ipak morala ići na posao – nitko me ne pita kako mi je. I sada, iako sam već u dosta visokom stupnju trudnoće, svaki dan radim i obaveza je puno.
Zato kažem, naš život je više „običan“, radni, nego influenserski. Svaki dan radimo i razmišljamo o tome što je sljedeće.
Moja djeca, naravno, imaju svoje snove. Kći mašta o tome da će jednog dana biti teta u vrtiću i da će imati svoj vrtić. Jedan sin misli da će biti gejmer, a drugi da će biti youtuber. Ali to samo misle (smijeh).
Bojite li se utjecaja slave na djecu? Kćer je otišla i u pjevačke vode.
Ovo vam je stvarno dobro pitanje – da li se moja popularnost odrazila na djecu. Iskreno, toga sam se najviše bojala i jako sam pazila da ih to ne „ponese“. Kad god bih vidjela da se malo previše ufuravaju, brzo bih ih spustila na zemlju, kako se kaže, „glavom o beton“.
Važno mi je da ostanu ponizni i zahvalni na svemu, pa i na tome što su poznati. Ne smije im to udariti u glavu. Bilo je trenutaka kada je moja kći govorila: „Ja bih pjevala ovo, ja bih pjevala ondje…“ Tada je trebalo vremena da joj objasnim da ne može biti kafanska pjevačica, da ne može nastupati bez kvalitetne glazbe, a pogotovo u tim godinama – i da noćni klubovi nisu mjesto za djecu.
Morala sam jako puno razgovarati, doslovno sam „izlizala jezik od pričanja i ruke od molitve“. Ali sad je ona ok, riješili smo taj dio. Sada fokus prebacujem na ova dva mlađa i sad više energije trošim na njih nego na nju. Ali za sada, ide dobro.
Osjećate li ponekad pritisak da budete “savršena obitelj”? Ide li vam pozornost na živce?
Ne, mi nismo savršena obitelj ni po čemu i uopće se ne trudim to biti. Prijateljice su mi znale reći: „Ti baš uvijek snimaš realnost života.“ Kod mene ćete uvijek vidjeti i trenutke kad kažem: „Ajde svi van, idete mi na živce!“
Dakle, kod mene nema nikakvog „savršeno obiteljskog“ života. Mi smo kao i svaka druga obitelj, sa svim dobrim i lošim trenucima. Ono što mogu reći jest da sam osoba koja se jako daje i posvećuje djeci. Ako mojoj djeci nešto treba, nije mi problem sjesti u auto navečer i otići po u Mek, otići po njih na trg ili gdje god da su.
Znam da mnogi roditelji imaju svoj sustav – rade, dođu kući i kažu: „Imaš bus, idi sam.“ I to nije ništa loše, ali ja jednostavno nisam takva. Za svoju djecu uvijek želim biti tu i napraviti što god treba.
Kako zamišljate obitelj Vanjorek za pet ili deset godina? Kakvi su vam poslovni i privatni planovi (putovanja, vikendice ili samo zdravlje… ma što god vam padne na pamet)?
Kako nas vidim za pet ili deset godina? Vidim nas s tom malom bebom koja će tek stići – ona će biti naša nova zanimacija i radost. Ostala djeca će već biti punoljetna i velika, možda će se netko do tada i oženiti, tko zna.
Svoju djecu uvijek zamišljam kao uspješne ljude. Od malih nogu radili su i pomagala su mi, posebno u danima kada mi je bilo teško. Naučila sam ih da je rad važan i vjerujem da će im to ostati kao temelj u životu.
Zamišljam da ćemo uživati u toj bebici i da ću cijeli život zahvaljivati Bogu što nam ju je dao. A za deset godina možda ćemo već imati i unuke – moja najstarija će tada imati 27 godina.
Uglavnom, sve gledam pozitivno jer sam ja, po prirodi, uvijek pozitivna žena.
Što biste voljeli da vaša djeca jednog dana kažu – “naši su nam roditelji ostavili…”?
Što bih voljela da jednog dana moja djeca kažu? Vjerujem da će uvijek reći da su imali predivne roditelje. To su zapravo njihove riječi, da se mi nikada nismo svađali i da oni ni ne znaju što to znači. I baš zato mislim da će i oni jednog dana biti predivni roditelji.
Što poručujete drugim mamama, a što djeci koja vas prate i koja će ovo čitati?
Moja mama mi je uvijek govorila da ne gledam previše što drugi rade i ja to danas i radim jer svašta vidim po komentarima. Ljude jako smeta to što sam ja i kako živim.
Jedna me prijateljica nedavno nazvala i rekla: „Molim te, prestani to snimati, izazivaš ljudima komplekse.“ A ja joj kažem: „Kad se tebi nešto ne sviđa, onda kažeš: ‘Kako se uvijek teti Matei sve može?“ Ali ja ne mogu živjeti vaš život. Ne mogu i ne želim da vi gledate mene kroz svoje frustracije. To sam ja.
Ako se nekima to ne sviđa, ili se tješe tako da mene hejtaju da bi sami sebe obranili – to nema smisla. Duboko u sebi znate da se možda dovoljno ne bavite svojom djecom. Daleko od toga da sam ja savršena. A oni koji govore o materijalnom, sve što imam, stvorila sam sama svojim rukama. Radila sam kao konj – na hladnoći, u vodi, na suncu, na vrućini. Nitko mi ništa nije dao.
Fore tipa „udala se bogato“ neću ni komentirati. Sve što imamo, moj suprug i ja stekli smo sami, s dvadeset godina krenuli smo od nule. Nitko nam ništa nije poklonio.
Zato uvijek treba znati koji je tvoj cilj u životu, čime ćeš se zadovoljiti, čime nećeš. Da sam se zadovoljila s onim što sam imala kad sam se udala, da sam ostala raditi u butiku i živjela od plaće – tu bih i ostala. Ali znala sam da tako ne želim živjeti i išla sam dalje.
Zato bih svima poručila – nemojte gledati mene i mrziti me da biste na meni liječili svoje komplekse. Radije promijenite nešto u svom životu i budite zadovoljniji.
A djeci bih rekla da svoje roditelje moraju poštivati kakvi god da jesu. Što god da bilo, jer danas-sutra, ne daj Bože, može se dogoditi da ih izgubite i to će biti najteže u životu. Onda ćete izgovarati onu rečenicu: „Zašto nisam više govorio ‘volim te’? Zašto se nisam više posvetio?“
Možete vi gledati mene, možete gledati bilo kojeg influencera, ali svog roditelja morate slušati, razgovarati s njim i svaki problem iskreno reći roditelju – kakav god bio.
5 brzih životnih pitanja:
Za dobar muško-ženski odnos u braku najbitnije je…
Za dobar muško-ženski odnos u braku najbitnije je da žena zašuti. (0:07) Najbitnije je da žena zašuti i uvijek mu kaže: ‘Da, ljubavi’. A onda kad je hladna glava – po svome. Meni to 20 godina funkcionira.
Djeci nikada ne bih dopustila…
Naučila sam ih da alkohol i cigarete nisu dobre, dosta sam im zgadila. Znaju da me neke stvari ne smiju ni pitati, primjerice da idu na more s prijateljima. Ali kad budu imali 18, ne mogu puno braniti.
Kućni posao koji ne volim je…
Kuhanje i peglanje. Tko je to izmislio treba ga kazniti.
Za mene kakva sam danas najvažnija/najvažniji je…
Vjera.
Motivaciju, vjeru i snagu daje mi…
Bog.
Mateu Vanjorek i obitelj možete upoznati u nedjelju 28. rujna u paviljonu 13 Zagrebačkog velesajma, na nastupu Elene Vanjorek. Vidimo se tamo! Ulaz je besplatan.
