Na adresu naše redakcije stiglo je pismo koje nam je poslao glumac Karlo Mlinar, član ansambla zagrebačkog kazališta Kerempuh – pismo koje je podsjetnik na toleranciju i ljubav, pismo koje je pozivnica za svijet prepun razumijevanja i jednakih prava za sva ljudska bića. Prenosimo ga u cjelosti.
Piše: Karlo Mlinar; Foto: Freepik
Jedna haljina kaže: “Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe”, a druga kaže: “Poštujte različitosti.” Jednu učimo djecu da cijene, drugu ćemo zapaliti. Pitanje je zašto.
U svakoj interaktivnoj slikovnici Benjija Davisa, medo Brundo odabire novi posao: vatrogasac, veterinar, ronilac, odgajatelj, lik koji uči djecu da svijet ima mnogo uloga i mnogo oblika postojanja. No kada taj odgajatelj, izvan radnog vremena, postane drag performer u zemlji koja je u permanentnom strahu od vlastite seksualne i rodne nesigurnosti, dogodi se paradoks: priče koje učimo djecu prestaju vrijediti čim odrasli postanu protagonisti istog narativa.
Dječji vrtić Medo Brundo u zagrebačkoj Dubravi ovih je dana postao pozornica za moralnu paniku. Queer odgajatelj pretvoren je u metu, ne zato što je loš pedagog, nego zato što je simbol onoga što dio društva smatra neprihvatljivim: čovjek koji odbija biti muško tijelo po pravilima koja je netko drugi napisao. Roditelji se pozivaju na “sigurnost djece”, kao da je dijete u vrtiću izloženo drag performansu, a ne igri, učenju i svakodnevnoj rutini. U tom strahu za “njihovu djecu”, zaboravljaju da je taj isti odgajatelj nečije dijete. Da je meta linča postala osoba koja sutra može biti fizički ugrožena na ulici zato što njezino lice javno cirkulirala kao objekt mržnje.
U toj performativnoj brizi nalazi se staro pravilo: djeca su štit odraslih, instrument kojim se sakrivaju strahovi, predrasude i panični moral. Jučer su to bili ljudi druge rase, druge vjere, druge nacionalnosti. Danas su to queer ljudi. Sutra će to biti netko drugi. Uvijek postoji nova grupa koja služi da se društvo konsolidira oko svog straha.
Ovdje se otvara ključno pitanje: jesu li privatne prakse ikada bile predmet provjere heteroseksualnih odgajatelja? NE! Zato što se heteroseksualnost smatra normom, a sve izvan nje smatra se ideologijom.
Upravo tu počinje diskriminacija: privatno postaje javni “problem” tek kada pripada queer tijelu. Drag nije seksualizirani čin, kao što folklor nije nacionalistički čin. Oboje su stilizacije: folklor stilizira tradiciju, drag stilizira rod. Djeca cijelog svijeta odrasla su gledajući muškarce u kostimima princeza, klaunova, vilenjaka, svećenika u liturgijskim haljinama i nitko nije govorio o propagandi.Tek kada queer zajednica koristi kostim, nastaje moralna panika. Ne postoji racionalan argument koji može objasniti zašto je muškarac u haljini prikladan u kazalištu, crkvi ili folklornom ansamblu, ali opasan kada tu istu haljinu nosi petkom navečer pri tome izvan radnog vremena. Odgovor nije u kostimu. Odgovor je u čijem se tijelu kostim nalazi. To je logika patrijarhalne kulture: žena u haljini potvrđuje rod; muškarac u haljini razara poredak. Zato se od svećenika u liturgijskoj odori traži poštovanje; od drag performera tišina, skrivanje, nestanak. Nitko od zabrinutih roditelja ne tvrdi javno da bi odgajatelj TREBAO prestati s drag performansom, ali ŽELE donijeti odluku hoće li isti imati posao kao odgajatelj. Dakle suptilno mu žele oduzeti izvor prihoda jer se ne slažu s njegovim odabirom petkom navečer, kada djeca ionako nisu u vrtiću. Ne znam je li im onda mesoreznica u Konzumu prihvatljivi izbor posla za “takvu jednu ugrozu od čovjeka”?! Možda neko skladište, na kraju grada, bez doticaja s ljudima, je najprikladniji izbor za obrazovanu osobu koja petkom nosi haljine.
Zašto jednu haljinu slavimo kao moralni autoritet, drugu proglašavamo degeneracijom?! Jednostavno je, jer smo mi kao društvo to tako konstruirali. Bez opravdanja u znanosti. Bez logike. A djeca? Djeca ne vide ništa od toga, mi ih to učimo. Prenosimo im diskriminatorne glasove kao neke stare teške torbe koje su nama dali naši roditelji, bez da smo ikad iste otvorili i pokušali razumijeti što se unutar njih nalazi. I očekujemo od njih da samo ubacuju sve pojmove, koji se razlikuju od njih, u taj ruksak i mrze ih. To nije ljubljenje bližnjeg svog kao samoga sebe.
No vratimo se mi na vrtić. Drag performer u vrtiću nije prijetnja djeci. Prijetnja su odrasli koji ih uče da ljubav ima uvjete, da u različitosti treba sumnjati, da sloboda vrijedi samo ako je ne vidiš i u svoja četiri zida. Kada se privatni život queer osobe dekontekstualizira i pretvara u nacionalni problem, društvo zapravo provodi protokol discipliniranja.
Nije važno što ta osoba radi; važno je da je naučimo da se boji. Da zna da može biti izložena. Da može biti kažnjena. Da njezina vidljivost mora imati cijenu. To nije zaštita djece. To je proizvodnja poslušnih odraslih.
Ja ne znam je li moja odgajateljica u vrtiću jela meso ili je bila vegetarijanka. Je li imala muža ili ženu, je li vjerovala u Boga, Alaha ili nije, je li plesala folklor ili svirala gitaru u garaži. Ne znam jer nije bilo važno. Ono što sam znao jest da me učila dijeliti, čekati red, biti pažljiv prema drugima.
Odgajatelj ne odgaja dječju seksualnost, odgaja ljudskost. Queer odgajatelj nije prijetnja. On je podsjetnik da je svijet širi od vašeg straha. I da djeca, za razliku od odraslih, to razumiju bez problema.
Učite svoju djecu da vole tuđu djecu, i kada su ona baš kao medo Brundo, jedan dan odgajatelj, a drugi dan kraljica.
