Kad dijete već sigurno pozdravlja susjede, prijatelje i poznanike, vrijeme je da nadogradimo njegovo mali bonton novim stupom – redovitim korištenjem riječi „molim“ i „hvala“. Iako kratke i naizgled nevažne, ove su riječi pravi potez kada je u pitanju stvaranje tople, poštovanja vrijedne atmosfere. Dijete koje se zahvaljuje i pristojno traži ono što mu treba ne samo da ostavlja dobar dojam, nego i jača vlastito samopouzdanje – osjeća se prihvaćeno, uvaženo i sposobno samostalno graditi odnose.
Zašto su „molim“ i „hvala“ važne?
Kada dijete izgovori „hvala“, ono zapravo verbalizira zahvalnost, prepoznaje da je netko odvojio vrijeme, trud ili resurse kako bi mu učinio uslugu. Taj mali čin nagrađuje i primaoca i davatelja: primatelj osjeća da je njegov trud primijećen, a dijete se uči suosjećanju i empatiji. Isto vrijedi i za „molim“. Tom riječi dijete pokazuje da je svjesno da nešto traži te da druga osoba ima pravo reći „da“ ili „ne“. Tako u praksi doživljava ravnopravnu, obostrano uvažavajuću komunikaciju.
Kako pretvoriti pristojnost u svakodnevnu naviku?
Najbolji učitelj djeteta uvijek ste vi. Svaki put kad sami izgovorite „molim“ i „hvala“, dijete dobiva jasan, živ primjer, a djeca uče kopiranjem. Umjesto da ga opominjete s „Reci hvala!“, pokušajte objasniti svrhu: „Kada kažeš ‘hvala’, drugoj osobi pokazuješ da cijeniš ono što je za tebe učinila.“ Uključite igru u svakodnevicu: napravite kućni „restoran“ u kojem se izmjenjujete ulogama konobara i gosta; tako se spontano uvježbavaju pristojne fraze. Pohvalite svaki napredak “Baš sam ponosna kako si zahvalio teti u trgovini“, ali ostanite dosljedni. Ako popustite u gužvi, poručujete da su lijepe riječi važne samo ponekad.
Večernji obiteljski ritual može biti i izgovaranje zahvalnosti – svatko navede tri stvari na kojima je tog dana zahvalan. Na taj se način zahvaljivanje postupno pretače iz povremenog odgovora u unutarnji stav.
Zamislimo školsku situaciju: učiteljica predaje rad koji je ispravila, a dijete mirno kaže: „Hvala lijepa, učiteljice.“ Poruka je jasna, dijete pokazuje da poštuje njezin trud i autoritet. S druge strane, na igralištu, kada prijatelju vrati loptu, ne treba formalnost nego toplina: „Hvala ti, Marko!“ Razlikovanje tona i konteksta također je dio bontona, a djeca ga najlakše svladaju kroz primjere koje čuju i vide.
Podsjetnik za roditelje
Strpljenje i ponavljanje ključni su – djeca ne usvajaju navike preko noći. Budite spremni na podsjetnike, ali umjesto da ljutito ispravljate, ponudite nježno pitanje: „Kako bismo to mogli ljepše reći?“ Angažirajte i širu obitelj – bake, djedove, vrtićke odgajatelje ili trenera – kako bi svi slali istu poruku. Što je okolina usklađenija, to dijete brže prepoznaje univerzalnu vrijednost pristojnosti.
„Molim“ i „hvala“ čine drugi temelj kućnog bontona. One su mali verbalni mostovi kojima djeca prelaze iz svijeta vlastitih potreba u svijet međusobnog uvažavanja. Prakticirane svakodnevno, pretvaraju se u spontanu gestu zahvalnosti, otvaraju mnoga vrata i, što je možda najvažnije, iznutra grade sigurno, empatično biće spremno surađivati i dijeliti.
Ako ništa drugo ne pomaže, uvijek možete naučiti ovo pravilo uz pjesmicu – Cocomelon se pobrinuo da je zgodna, zanimljiva i lako pjevljiva. Poslušajte i krenute u akciju.
POVEZANI ČLANCI: Bonton za djecu: Naučite dijete pozdravljati odrasle i drugu djecu
