Postoje ti neki dijelovi stana koje krpa nije taknula mjesecima. Ne stižeš uvijek uz djecu srediti sve. Sređuješ prvo ono što je pitanje higijene, onda ideš na ono što bode oči, ali stražnja strana kafe aparata, budimo iskreni, nije u nijednoj kategoriji. Glancala sam tako aparat za kavu kad sam se već primila magične spužvice s kojom sam prošla sve kuhinjske plohe, a kroz glavu mi je prošlo samo jedno. Čekaaaj, što ja to radim dok mi dijete plače u vrtiću? Čistim stan! Što mislite, od jedan do deset, koliki mi je osjećaj krivnje nastao u tom trenutku?
‘Guilt trip’
Onda sam krenula sebi tražiti opravdanja. Ok, i radila sam prije toga. Riješila sam dosta zaostataka i bila sam danas zaista produktivna, to i je jedan od razloga zašto je krenula u vrtić, ali zar nisam mogla s njom ostati doma? Riješila bih te poslove kad zaspe, aparat za kavu bi čekao neku drugu priliku, ma i ako ne dočeka, tko će skužiti.
Mogla bih ja tako sad unedogled prebacivati lopticu i nabijat si osjećaj krivnje. Pokupila sam ju iz vrtića prije spavanja, poslala sam mužu poruku da nije bilo suza, pao je i meni kamen sa srca i sad mi je ipak bilo manje krivo što mi i aparat za kavu sjaji.
Ušle smo u stan, mužu na engleskom govorim, da malena ne skuži da tati treba davati upute koje mamama prirodno dođu – “Daj pitaj ju kak je bilo”. “Kak je bilo što?”, pita on mene zbunjeno na glasnom hrvatskom i padaju mi u vodu šifrirane poruke. Ona sirota već odgovara sa “Uma igala i pevala u vutiću”, a on kao da je pao s Marsa nastavlja “Ahaaaa, a što ja znam da to moram i nju pitati, pa javila si mi ranije porukom” i vrati se nazad u ured, inače zvan spavaća soba. Eto, barem jedan roditelj u kući nema grižnju savjesti što radi dok dijete možda plače u vrtiću.
Ali ako me nečem naučio prvi mjesec škole, to je da nikad nije rano da djeca što ranije ubacimo u vatru i naučimo “preživljavanju” i da ih po mogućnosti već s jednom godinom naučimo da si naprave doručak, odrežu nokte, spreme knjige, obuku šest slojeva robe za promjenjivo jesensko vrijeme, pazeći da kroz dan nijedan ne izgube i uz sve to da potpuno mirno sjede tamo dok ne dođemo po njih, a onda da to vježbaju narednih pet, šest godina da budemo potpuno sigurni da će imati dovoljno samostalnosti, koncentracije i odgovornosti koje su potrebne za prvi razred.
I ne, ne šalim se, čitajte do kraja da vam objasnim, možda sam samo ironična pa oduzmite pola i nemojte me na nož uhvatiti zbog ovog sarkazma. Ali kao što ja mužu na engleskom šaljem šifrirane poruke, tako ih šalje i sustav nama roditeljima. Nema puno mjesta za nesamostalnost i nezrelost u prvom razredu, samo čvrsta pravila igre i ljudi, treba vam puno strpljenja.
Za njihovo dobro!
Idealizirala sam nekad taj prvi razred pa sam mislila da možemo lagano. Prvo polugodište će sigurno biti lagani prijelaz iz vrtića u školu. Nemojte mi samo reći da je ovo zapravo lagani prijelaz. Ne mislim pritom na gradivo. Moj je sin vrlo rano pokazao interes za slova pa se sjećam da su mi mnogi govorili da nema potrebe dijete “trovati” s tim. “Trovati” s čim? S nečim što dijete usputno vidi i za čim pokaže interes? Sigurno nisam sjela pred dvogodišnje dijete i rekla – “Čuj mali, danas učiš slova i sjedi tu mirno, jer do kraja tjedna moraš apsolvirati sve”. Sjećam se kad su mi rekli da nema potrebe da zna pisati i čitati u prvom razredu. Ma znate što, ima! Ne čitati tečno, ne pisati prvoklasno, ali pripremite ih da ih već na testiranju za školu traže da napišu svoje ime, a u prvom tjednu prvog razreda i cijelu riječ Crvenkapica, a još nisu ni učili slova. To uče pravilno tek kad već znaju napisati Crvenkapica. Ili moja župna zajednica. No kidding, moja župna zajednica me izula iz cipela.
Možda je nekom drugom polazak u prvi razred mekši i samo ću vam reći da ste u tom slučaju sretnici. Možda bi i meni tako bilo da moj sin ide u školu za kaskadere. Ili barem u neku školu u kojoj može pod odmorom protrčati hodnicima uzduž i popreko i ispucati energiju šestogodišnjaka skupljenu u tih 45 minuta sjedenja u komadu. Ali kad bi svi tako, bili bi prebrzi i prežestoki pa je za sigurnost svih ipak dozvoljeno samo se malo rastegnuti. Kaže moja frendica da se kod njenog malenog u školi mogu pod odmorom poigrati i s Legićima u učionici, na primjer. Eto, to je neki spontani prijelaz kakvog sam očekivala, iz vrtićkog filma u kojem je život igra i svi te paze i maze u školski u kojem se u realnosti osjećam kao da smo upali u film Matilda. Srećom pa moj sin ne dijeli istu viziju sa mnom pa ne zna da mi je ijedan dio sporan, njemu je sve baš super. I neka tako ostane! Lekcija prva i osnovna, ne truj ih svojom vizijom jer oni imaju svoju perspektivu. Oni sami trebaju kreirati svoja mišljenja. Uostalom, zar je moje mišljenje važno? Ja sam samo pasivni promatrač sustava.
Nekad i sad
Kad je moj bratić krenuo u prvi razred, njemu je sve bila igra i zabava. Zaplesao je na stolu da razbije smrtnu tišinu, a i nastavniku izbornog predmeta predstavio se imenom poznatog političara pa je nadimak zadržao do kraja osnovne škole. U svijetu po kojem nerijetko hodam s pink naočalama, malo sam se i ja nadala humorističnijem pristupu koji njegujemo doma. Bolje da smo umjesto njega njegovali više sjedenja uspravnih leđa i još malo više grafomotoriku i bojanje u kojem se ne prelazi crta. To sam se nadala da će izglačati škola. Glačamo ju dodatno doma prije spavanja dok suzbijamo sve pokušaje humora.
Promatrajući tu dječicu oko sebe, ne mislim pritom samo na našu školu, puno naših prijatelja i poznanika ove godine ima prvašiće, imam dojam da je danas, onako predostrožnosti radi zbog svega što se događa kad dođu u više razrede, odlučeno da se ide na varijantu “ajmo odmah srezat krila” da ne bi netko odlučio poletiti. Iako, kad čitam sve što izlazi po medijima, srezala bih im i sama krila za “ne daj Bože”. Ali umjesto da sustav malo više tolerira osobnosti i karaktere, provodeći naravno jasna pravila igre kojih se svi moraju držati, s nedostatkom mogućnosti njegovanja tih posebnosti samo se pojačava frustracija i gubi na samopouzdanju djece, zbog čega i dolazi do onog što je glavni problem društva. Al nije tu kriv samo učitelj, ravnatelj i slično, jednostavno su pravila igre takva. I nakon mjesec dana škole, sad uočavam i tu stranu medalje o kojoj su mi pričali. Disciplina je strašno važna ako obitavaš u zajednici, ali valjda smo svi nakon vrtića očekivali malo više svega onoga što čitamo u knjigama o povezujućem roditeljstvu.
Oprostite na dozi realnosti i pesimizma. Ali zadatak nas roditelja mora biti taj da nastojimo da naša djeca zauvijek zadrže optimizam, a da ih pritom osnažimo maksimalno za sve ono što će im ga na putu pokušati ugasiti.
Ulog u budućnost
I zato, učite s njima slova, učite ih da bojaju uredno, da budu spremni na sve ono što će im pomoći da imaju bolji osjećaj vrijednosti u samom startu. Vodite ih van da ispucaju svoju energiju i trče s prijateljima i da razvijaju osjećaj grupe i pripadnosti. Upišite ih ako treba i na neku vannastavnu aktivost u kojoj su dobri i u kojoj će se isticati i samim tim pojačavati percepciju da nešto mogu napraviti dobro. Nemojte ih tjerati na neke vaše neostvarene ambicije poput sviranja violine ako su više tip za popet se na luster. I ono najvažnije od svega, učite ih da budu samostalni, da imaju svoje ja, da mogu širiti krila kad god žele i da imaju čvrsto opravdanje da stoje iza svojih odluka. Ali prije svega, učite ih pristojnosti, empatiji, strpljenju i radite na vježbama koncentracije i samokontrole, to će im najviše trebati i na početku škole i kasnije u svim životnim fazama.
I tako dok razmišljam o zrelosti, nezrelosti, hoće li nekog dobar štos koštati reputacije u narednih osam godina, kako je to bilo i u naše doba, gledajući moje manje dijete kako raste i razvija se, razmišljam zapravo o tome kako se rodimo potpuno drugačiji od onoga kako nas kroz život oblikuju svi koji nas odgajaju. Kad ti prijatelj u parku pokuša uzeti nešto s čim se igraš, ti glasno daješ do znanja da ti se to ne sviđa. Kad ti je sila za wc, nije ti uopće važno tko je okolo tebe, još se i pohvališ s obavljenim poslom. Kad ti se ne sviđa okus hrane, ispljuneš ga. Nemojte misliti da sam prolupala i da želim reći da je ok da nekome otimamo stvari i obavljamo nuždu gdje nam padne na pamet, ali cijeli život te netko pokušava preoblikovati u ono što je moralno, društveno prihvatljivo, da budeš poslušan, pristojan, u skladu s normama. Zapravo mi odrasli ljudi toliko malo toga radimo što je u potpunom skladu s našom prirodom. I gledamo tu našu djecu i pomislimo, ajme kako je lijepo bilo biti dijete, opušten i neopterećen, da nam je vratiti se u to doba. E pa to je ono što naš sustav ne njeguje dovoljno. A svi bi bili sretniji kada bi bili više u skladu sa sobom.
A vratimo se sad na vrtić. Zašto vaše dijete ide tamo? Ako idete s perspektivom “Tamo plače cijeli dan dok ja radim” i “Jadno, nije mu tu nimalo lijepo, što oni takvi mali uopće tamo rade”, vjerojatno ćete se pojest živi. Dobiti drugu temperaturu u mjesec dana. Ako razmišljate na način jel uopće ima smisla odlaziti na posao za plaću s kojom vjerojatno niste zadovoljni, i to će vas odvesti na krivo mjesto. Vjerojatno je još gore ako ne radite, jer ćete osjećati da vas svi smatraju besposlenom, a još se nemajka i djeteta riješila, ali to je tek posebna priča s kojom se morate uloviti u koštac i osloboditi se tog tereta koji stvarate sami sebi. Ako pomislite da bi bilo bolje da ste ih uvalili baki na čuvanje, samo pomislite kako je baka zaslužila da ove zrele godine provede baveći se nečim što ju neće umarati i trošiti previše. Bolje da vas dočeka s ručkom nakon vrtića i posla ako već trebate njezinu pomoć.
Kad sve te stvari oduzmete i zbrojite, zapravo shvatite da imate jedno predivno dijete koje će tamo dočekati toliko puno uzbuđenja i iskustava.
Ne štedimo djecu
Vrtim film pet godina unazad kad je moj sin kretao u vrtić. Njegove odgajateljice su bile najčudesnija bića koja su hodale tim prostorijama i sjećam se kad ih je jednom s otprilike tri godine vidio van vrtića, osjećao se kao da je ugledao neko božanstvo koje se spustilo na zemlju. Prijatelj i on su se uhvatili za rukice i skakali i ponavljali “Teta je u parku, teta je u parku, jel ti to možeš vjerovati?” One su bile naše dobre vile od kojih smo toliko puno naučili o roditeljstvu, toliko predivnih savjeta su davale i zaslužne su za velik dio toga što je moj sin danas. I možda zbog toga i imam manju grižnju savjesti što glancam aparat za kavu dok moja djevojčica tamo možda plače. A možda ne plače nego se igra i upoznaje nešto potpuno novo što su i njezine divne tete koje je dobila ponudile kao neku potpuno novu perspektivu od one koju joj mi nudimo. I to je ono kako gledam na vrtić, zbog čega imam manju grižnju savjesti što smo prerezale našu pupčanu vrpcu.
Ljudi, djeca nam prebrzo odrastu, ali nećemo uštediti te trenutke ako smo zajedno 24/7. Nećemo im pomoći ni tako što ih uvijek oko svega štedimo. Dajmo im priliku da šire svoja krila i budu važni i samostalni.
Ako im dajemo zadatak prilagođen njihovoj dobi, a koji možemo napraviti za njih, nemojmo. Neka bace sami smeće u kantu. Neka jaknu koju su bacili na pod kad su ušli u stan podignu i nek ju spreme na vješalicu. Neka stave žlice iz mašine u ladicu. Hej, ovo im je jako zabavno! Kao što je bilo i sjedenje na vratima od suđerice prije par mjeseci. Zabavno nije samo meni kad shvatim da mi vrata od nje čudno klapaju, sad znam zašto. Ali neke male odgovornosti u danu čine djecu velikima. Čine i nas ponosnima kad ih usvoje. Mali koraci grade samostalnost, a s njim i samopouzdanje. U početku će od 10 žlica pobacati 7 po podu pa ćemo sve prati opet. Nervirati se što su nam zadali novi posao, a mogli smo tako brzo odraditi sve sami.
Ali samo će na taj način za par godina pripremati sami svoje knjige u torbu za školu, bez da morate provjeriti jesu li sve na broju. Sjedit će u nekoj klupi u kojoj možda nikog neće poznavati, ali jasno i glasno će reći što ih učiteljica pita. Lako će se sprijateljiti s novim prijateljima. Prihvatiti svoje odgovornosti.
A i tada će vam, iako se ne vidite pola dana, opet ostati more prilika da u danu izmijenite nježnosti, prepričate anegdote i sve ono što ste gradili.
Nakon mjesec dana i dvije, za mene potpuno intenzivne prilagodbe, prihvatila sam sve ono što sam izanalizirala sa sobom u svojoj glavi i s vama u ovih par redaka. Otvaram priliku da razumijem sve ono što me u sustavu muči iz perspektive onih koji u tom sustavu jesu, a ne iz roditeljske emocije. Nadam se da će svima novi ritmovi života brzo postati rutina i da ćemo svi svaki dan sve uspješnije plivati u njima. Samo molim vas, neka mi netko otkrije, ima li neka prečica ili užurbani tečaj za mirno sjedenje u klupi? Spasit ćete me od iduće dječje viroze koja će se zalijepiti za mene.