Foto: Freepik
Pravo na igru temeljno je pravo svakog djeteta, navedeno je u Konvenciji o pravima djeteta (1989) i zahtijeva poštivanje svih odraslih uključenih u odgoj i obrazovanje djece. Igra je glavna dječja aktivnost, nešto poput “rada za odrasle“ (Petrović-Sočo, 2014) i „arene u kojoj se iskušavaju različiti aspekti socijalnog, emocionalnog, tjelesnog i spoznajnoga razvoja djeteta“ (Starc i sur., 2004., str. 49).
Različita je podjela igara s obzirom spoznajnu razinu i dob djeteta. Igra može biti funkcionalna (npr. igre sa zvečkom i lopticom, dodirivanje ili povlačenje dijelova igračke koja proizvodi zvuk, može biti konstruktivna (građenje i stvaranje od predmeta, kocaka), simbolička (igra pretvaranja) i igra s pravilima (npr. “Čovječe, ne
ljuti se“).
Što je to simbolička igra?
Simbolička igra ili igra pretvaranja vrsta je igre u kojoj dijete koristi predmet ili osobu kao simbol nečega drugog i u kojoj proživljava svijet odraslih. U simboličkoj igri dijete oponaša određene stvarne i svakodnevne situacije i radnje i preuzima uloge drugih osoba iz svog okruženja, koristeći se pritom simbolima. Ponovnim proživljavanjem određenih situacija dijete proživaljava različite emocije (dobre i loše), iskazuje svoje strahove, potrebe i želje, shvaća svoje osjećaje i osjećaje drugih. Pritom promišlja o tome kako bi postupila osoba čiju ulogu oponaša, a upravo stavljanje u “tuđe cipele“ djetetu daje priliku učenja o toleranciji i empatiji. Kada dijete kroz simboličku igru oponaša i proživljava situaciju koja ga je uplašila (npr. odlazak liječniku ili strah od životinje), odabrat će ulogu u kojoj nije uplašeno.
Tako dijete postaje biće ili stvar koja ga je uplašila i na taj način preuzima nadmoć nad situacijom. Time postaje gospodar u simboličkoj igri i nadilazi osjećaj straha jer u igri nije nemoćno kao što je bilo u stvarnoj situaciji (Duran, 2001).
„U igri dijete testira svoje ponašanje, regulira ga i prilagođava, prima povratnu informaciju iz okoline te gradi sliku o sebi, uči dijeliti, surađivati, pobjeđivati i podnositi poraze.“ (Karin, 2017., 52. str.)
Igranje simboličke igre temelj je za razvoj jezika i govora, kognitivnih i socijalno-emocionalnih vještina, maštovitosti i kreativnosti, samopouzdanja i sigurnosti u sebe jer dijete ne osjeća strah od poraza i pogrešaka. Autorica Karin (2017) navodi da simbolička igra ili igra pretvaranja pozitivno utječe na čitanje, socijalne vještine i kreativnost kod djece. Važnost simboličke igre za cjelokupni razvoj djeteta, a ponajviše za onaj spoznajni, ističe autorica Petrović-Sočo koja navodi da je simbolička igra “intelektualna vježba“ (Petrović-Sočo, 1999).
Ista autorica ističe da simbolička igra nije rezultat dječjih neispunjenih želja i potreba već jednostavna želja djece da uđu u svijet odraslih, odraslih koji mu služe kao model koji će oponašati u igri. Dijete tijekom simboličke igre oponaša svakodnevne situacije i tako uči o stvarima važnima za razvoj u društvu kao što su spolne uloge, učenje o pravilima, razumijevanje viših emocija te razumijevanje kulture u kojoj dijete odrasta (Petrović-Sočo, 2014).
Simboličku igru možemo prepoznati već kod jednogodišnjaka, češće kod dvogodišnjaka. Mlađa djeca igračku (primjerice kocku, zvečku ili lutku) koriste kao kocku, zvečku i lutku, dok prelaskom na simboličku igru iste igračke mogu postati sve u što ih mašta pretvori. Tako igračka može ‘postati’ automobil, stolac, mobitel, češalj, mikrofon…Autorica Duran (2001) navodi četiri stupnja u razvoju simboličke igre djeteta do tri godine starosti:
Kako poticati simboličku igru?
Za razvoj igre važno je osigurati vrijeme za slobodnu, nestrukturiranu igu, igru koja će biti vođena samo maštom djeteta. Poticaj za igru su igračke i predmeti, primjerice lutka, kocke, kuhinjska pomagala, frizerski/liječnički set… Dijete se u simboličkoj igri uživljava u ulogu roditelja, odgojitelja, liječnika, frizera, policajca, vatrogasca…i pritom ‘kuha ručak’, ‘odgaja dijete’, ‘pravi frizuru’, ‘liječi ili cijepi dijete’, ‘gasi požar’… te na taj način izražava svoje mišljenje i emocije, rješava probleme i negativne emocije u obrnutom preuzimanju uloga. Poželjno je sudjelovanje roditelja u igri, bez ometajućih predmeta (primerice mobitel) i zvukova (TV). Uloga je roditelja omogućiti djetetu situacije u kojima će dijete započeti igru, ali razumjeti da je simbolička igra proces kojim dijete istražuje, stvara spoznaje i uči o svijetu i odnosima.
Sudjelovanjem u simboličkoj igri roditelj može doći do spoznaja o tome kako je neki događaj utjecao na dijete, a time će bolje upoznati i razumjeti svoje dijete. Pritom roditelj ne upravlja igrom već preuzima ulogu koju mu je dijete dodijelilo kako bi proživljenu situaciju doživio iz perspektive djeteta. Roditelj koji u simboličkoj igri preuzme dodijeljenu mu ulogu, može upoznati kreativniji i inteligentniji način rješenja problema ili discipline djeteta nego je to u stvarnoj situaciji primijenio sa svojim djetetom.
Dijete tijekom simboličke igre s roditeljima uživa u vremenu provedenom s njima, osobito ako su roditelji u potpunosti posvećeni igri. Brojna istraživanja ističu veliku važnost uloge odraslih u poticanju simboličke igre, a time i u razvoju kognitivnih sposobnosti djeteta (Karin, 2017). Igra s roditeljima je složenija i više je razine u odnosu na onu kada se dijete igra samo i to djeluje poticajno za djetetov razvoj. Razvoj mašte kod djeteta tijekom simboličke igre može se poticati, primjerice njegovim ohrabrivanjem pri korištenju iste igračke na više mogućih načina, kao i poticanjem pretvaranja korištenih starih predmeta u stilizirane igračke (Miljak, 2009). Igra je za roditelje uglavnom aktivnost koja se događa u slobodno vrijeme, dok je za dijete glavna aktivnost kojoj želi posvetiti najviše vremena. „Roditeljima igra znači
slobodno vrijeme, a za djecu je igra više kao njihov posao. Za razliku od većine nas odraslih, oni obično vole svoj posao i rijetko žele slobodan dan.“ (Cohen, 2011, str.16)
„Igra je najveća ekspresija čovjekova razvoja tijekom djetinjstva, ona je slobodan izraz onoga što je u djetetovoj duši.“, Friedrich Froebel
Literatura:
Cohen, L. (2011). Razigrano roditeljstvo. Zagreb: Mozaik knjiga
Duran, M. (2001). Dijete i igra. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Karin, M. (2017). Psihologija dječje igre. Sveučilište u Zadru.
Miljak, A. (2009). Življenje djece u vrtiću. Novi pristupi u shvaćanju, istraživanju i organiziranju odgojno-obrazovnog procesa u dječjim vrtićima. Zagreb: SM Naklada d.o.o.
Petrović-Sočo, B. (1999) Važnost igre. Dijete, vrtić, obitelj: Časopis za odgoj i naobrazbu predškolske djece namijenjen stručnjacima i roditeljima. 16(4), 10-13.
Petrović-Sočo, B. (2014). Simbolička igra djece rane dobi. Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje. 1(16), 235-251.
Starc i sur. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi, Zagreb: Golden marketing.
