Nakon devet mjeseci ponovno sam postao otac i to po drugi put. Naša starija kći Lana dobila je predivnog bracu. Danas sam držao sina i čini mi se kao da sam zaboravio koliko je beba mala kada se rodi. Pomislio sam da imam najmanjeg sina na svijetu iako je sestra rekla kako je daleko teži od sve djece u rodilištu. Iako sam sve ovo već prošao mislim da se nikad ne možeš naviknuti i da je svaki puta, koliko god da djece imaš, rođenje novi izazov. Zaboravio sam i na visinu vriska kojeg tako malo stvorenje može proizvesti. Iako je mali moj sin vrišti i plače kao veliki!? (tatin ponos i dika) Moram priznati prvi sati i dani očinstva ostavljaju jak dojam.
Koliko god se činilo kako ovaj izvanredan trenutak ništa ne može pokvariti nažalost nije tako. U bolnici sam se uspio posvađati s Ivom (naravno da je ona kriva). Razlog je neslaganje oko imena jer se između tri pripremljena nikako nismo mogli usuglasiti oko jednog. Svađa je trajala sve dok maleni nije upalio sirenu, kao da prosvjeduje zbog naše svađe, pa smo se oboje počeli smijati. I tada su nestali sav stres i brige oko poroda i sinčića smo nazvali Jan. Sada smo svi sretni doma, a ja sam još uvijek zbunjen zbog ove male stvari koja nas drži budnima gotovo cijelu noć. No što god da radi, meden je. I iako sam sve ovo već jednom prošao, svaki početak je nova prilagodba. Svaka beba je drukčija. Nakon nekog vremena, kad je upoznate, postaje lakše. Puno smirenije se nosiš s plakanjem i ostalim situacijama. Vjeruješ sebi, svojoj intuiciji i intuiciji svoje supruge ili djevojke.
