Ovoga mjeseca naša Mama zvijezda je Ivana Štulić, mama dvoipolgodišnje Lee. Pročitajte njihovu, nimalo laku i jednostavnu, ali ipak predivnu priču.
Biti mama najljepša je i najzahtjevnija uloga. Na žalost, društvo još uvijek slavi idealiziranu sliku majčinstva, a ono što se rijetko vidi su neprospavane noći, suze, sumnje u sebe i svoje sposobnosti te neizrecivi strahovi koji dolaze s brigom za vlastito dijete. Još je teže kada ne ide sve kako bi trebalo. Kada je dijete bolesno. O skrivenim licima majčinstva, o životu s dvoipolgodišnjom kćeri Leom i njezinom bolešću koju će nositi kroz cijeli život, iskreno progovara magistra primijenjene pozitivne psihologije Ivana Štulić, autorica knjige “Kako voljeti život”. U svojoj novoj knjizi “Sto lica majčinstva” govori o svojem iskustvu, knjigu koja će na police knjižara u svibnju, namijenila je svim ženama koje će postati majke, onima koje to već jesu, ali i očevima.
Razgovarala sam s Ivanom o svemu – o izazovnoj trudnoći, bolesti vlastitog djeteta, o svakodnevnim malim pobjedama koje često ostaju nevidljive te o tome kako se nosi s neizvjesnošću i kako u svemu tome ostaje pribrana.
Vaša kćer je kronično bolesna, na početku ćemo prvo pitati najvažnije – kako je Lea?
Lea je danas prilično dobro. Nakon vrlo neizvjesne trudnoće, poroda i boravka u bolnici prvih mjesec dana njenog života, uz lijekove, preglede i nadzor jako sam zahvalna da je uredno rasla i sve u svemu lijepo napredovala. A otkad je u prosincu prošle godine operirana i to je OK prošlo pao mi je jedan veliki kamen sa srca. Priča tu naravno nije gotova jer mi ćemo cijeli život biti vezani uz liječnike, a nisu isključene ni dodatne operacije u kasnijoj dobi, ali bar zasad kao da smo kupili malo mira. Ona je jedna
prekrasna, živahna i vrlo bistra curica i nadam se što je više takvu i gledati.
Kako se suočavate s neizvjesnošću i strahovima kada je njezino zdravlje u pitanju?
Zahtjevno je. Briga postoji sve da imaš i potpuno zdravo dijete jer i takvo se uvijek može ozlijediti, pokupiti virozu ili progutati strani objekt, ali kad ti je dijete ozbiljno bolesno onda ta briga nikad u potpunosti ne nestane. Posebno si oprezan na neke simptome, kad putuješ razmišljaš o tome koliko ti je blizu hitna pomoć i takve stvari, za svaki dulji izlazak nosiš sa sobom medicinsku dokumentaciju… Jednostavno ti sve to postane dio života. Ali trudim se usprkos tome da koliko toliko normalno živimo.
A s neizvjesnosti se naučiš živjeti. Život je u samoj svojoj prirodi neizvjestan, prepun promjena, a na nama je da mu se prilagođavamo. Trudim se utjecati na ono što mogu, a ono što ne mogu prihvaćati koliko god mogu i nadati se najboljem. I to je svakodnevna praksa. Puno mi u svemu pomaže moja pozitivna psihologija kojom se bavim i činjenica da sam u osobnom razvoju već jako dugo.
Znam kako si pomoći (ili se bar trudim), a i ne sramim se tražiti pomoć. Na psihoterapiju sam išla već i prije jer sam završila i školu za psihoterapeute, ali otkad sam saznala za dijagnozu u trudnoći, idem još i češće. Meditacija, ples, fizička aktivnost, planinarenje, topao razgovor s bliskom osobom – sve to pomaže da na dnevnoj bazi bolje funkcioniram za sebe i za dijete.
Za roditelje nema gore stvari, nego gledati patnju svog djeteta. Kako iz patnje izvući nešto dobro? Može li se uopće?
Ima trenutaka kad ništa nije dobro ili se bar tako čini. Treba i takve trenutke dozvoliti i uglavnom prođu. Pojavi se neka nada, neki idući korak. Inače, nema gore stvari za roditelja nego gledati kako ti dijete pati, a ti tu ništa ne možeš, osim biti prisutan. Nedavni boravak u bolnici zbog operacije (a ispalo je da je bila potrebna i druga operacija, što još uvijek nisam u potpunosti isprocesuirala) mi je bilo najgore iskustvo u životu. Ali eto, nekako preživiš.
Tješim se da, koliko god nešto bilo strašno, da je lakše kad nisi sam u tome. Ja sam tu za svoju curicu, zajedno s njezinim tatom. Puno smisla mi daje i javno pisanje o tome kroz što prolazimo jer mi se ta patnja tada čini manje uzaludna. Imam osjećaj da mogu svojom pričom još nekome pomoći ili ga čak ohrabriti. Trudila sam se da cijelo to vrijeme budem što je moguće bolje kako bih bila tu za nju.
Kako ste sebi pomogli u najkritičnijim situacijama?
Radila sam sve što znam da će mi pomoći, disala, pazila da jedem nešto ok, uzimala melatonin, a par puta i tabletu za spavanje kako bih se koliko toliko naspavala dok je ona bila na intenzivnoj. Bila sam 24 sata s njom, ali kad bih uzela pauzu – prvo bih meditirala, a onda kratko odrijemala da nadoknadim izgubljeni san (u bolnici se Lea budila i po 15 puta, ponekad u noćnim morama…). Vježbala sam da otpustim stres iz tijela, neki put se kratko prošetala samo da se dobijem.
Koji vam je trenutak, otkad ste mama, bio najteži?
Bilo ih je više. Nakon dogovorenog carskog reza uspjela sam joj dati kratku pusu prije, nego što su je odveli iz sale pa na neonatologiju. Tjedan dana je prošlo dok je nisam mogla otići vidjeti. Najsvježije mi je ovo nedavno iskustvo boravka u bolnici. Već sama operacija je dovoljno stravična kad znaš što joj trebaju raditi, ostavljaš je strancima koji je odvoze pa iščekuješ vijesti pa onda čekaš da se probudi, vidiš je spojenu na sto i jednu cjevčicu, kabele, sa zavojima, flasterima.. ma užas.
Pored operacije tu su i silne količine pregleda i procedura koje je svaki dan ona morala prolaziti. Vađenje krvi, rendgeni, lijekovi, klizme, brisevi, ultrazvuci, perfuzori itd.itd. Sve je to toliko invazivno, stalno je netko dodiruje, premješta, pika… A ti u tome još i moraš sudjelovati kako bi se ono što se mora obaviti, moglo obaviti. Meni je bilo grozno, a strah me i pomisliti što je tek ona prošla?
Koliko vas je majčinstvo promijenilo?
Malo je za reći da više nisi ista osoba jednom kad postaneš mama. Otkrivaš nove dijelove sebe, ponekad i neke rane iz svog djetinjstva, dublje spoznaješ ljubav, definitivno gradiš strpljenje i empatiju na dosad nepojmljive načine…
Puno toga bi se tu imalo za reći. Kad sam istraživala ovu temu za knjigu, našla sam podatak da je majkama potrebno do sedam godina da se u potpunosti prilagode na svoju novu ulogu – matresence je naziv za tu tranziciju. Zaista dugo. Ali to i jest korjenita promjena. Promjena tvojih uloga, načina života, vremena, svakodnevice, prioriteta, odnosa u obitelji… sve se promijeni. Promijenila sam se puno. Voljela bih misliti da sam dublja i šira zbog nje i svega što mi je to iskustvo dalo. U struku barem jesam, kako se često našalim.
Koji su izazovi majčinstva danas? Je li moderno društvo po mjeri obitelji?
Teško je danas biti mama. Kad sam pisala poglavlje ove knjige naziva “A zašto je tako teško?” nabrajajući, došla sam do šezdeset razloga. Šezdeset! I sama sam se iznenadila. Ima tu svega: iscrpljenost, dostupnost 24/7, nesnalaženje, krivnja, momshaming, gubitak identiteta, kaos u kući, mental load, neravnopravnost u roditeljstvu… Stvarno ima jako puno elemenata zašto je majčinstvo toliko zahtjevno.
Očekivanja od društva i od nas samih su velika, a podrške nasušno fali. Tek kad sam postala mama shvatila sam poslovicu: “Treba ti selo da odgojiš dijete.” Stvarno ti treba. Da se ta skrb i teret odgovornosti bolje raspodijeli te da na dijete utječe više ljudi iz njegove blizine.
U modernom društvu više nismo toliko bliski sa svojim primarnim obiteljima pa skrb o malom djetetu najčešće pada na majku. Očevi sudjeluju više, nego nekad, ali većina njih i dalje nedovoljno. Dok se otac uglavnom nakon tjedan-dva vraća poslu i svom starom životu, majka ostaje većinu dana sama s djetetom pa nije ni čudno da se često osjeća usamljeno i iscrpljeno.
Uistinu je potrebna ta podrška, da ti netko dođe na sat-dva pričuvati dijete da se možeš istuširati, pojesti, ponekad nešto obaviti ili samo predahnuti, odspavati… mama, svekrva, sestra, prijateljica, susjeda… Nekad smo imali tu zajednicu oko sebe, sad nemamo i to jako otežava majčino funkcioniranje i integraciju u novi život. To se odražava i na dijete jer tako potkapacitirana majka nema snage ni strpljenja za bebu, a možda i upadne u postoporođajnu depresiju koja je puno češća nego što mislimo. O tome također pišem u knjizi. U svakom slučaju, puno trebamo raditi na razumijevanju svih faktora koji utječu na majku u tom osjetljivom razdoblju i na adekvatnoj pomoći.
Kako da žena brine o sebi kada postane majka i prioriteti se promijene?
Mama mora misliti o sebi kako bi bila dobro. Prvo se treba pomiriti s činjenicom da neko vrijeme neće biti sebi na prvom mjestu. Problem je što smo mi žene sklone stavljati tuđe potrebe ispred svojih i kad treba i kad ne treba. Zato je tu ključna uloga partnera da prepozna kada joj je potreban predah ako ga ona sama ne traži.
Da bi se izdržao taj intenzivni tempo prve godine majčinstva ključno je da u danu žena ima bar malo vremena za sebe – makar pola sata, sat, dva. Da napravi nešto što joj godi – ode na kavu van, prošeta, ode na masažu, vježbanje, bilo što samo da se može malo barem odmoriti i isprazniti glavu.
Ključno je i da žene traže što veću uključenost svojih partnera u skrb za djecu i kućanstvo, da automatski ne odu u ono: “Ma mogu ja to sama”. Nego upravo suprotno. Da si kažu: “Ne moram sama”. Dijete treba mamu koja je dobro i upravo zato mama mora misliti o sebi kako bi dobro i bila.
POVEZANI ČLANCI: Ivana Malenica: “Imam šestero djece, sedmo je na putu. Život bi mi bio bezveze bez njih”
