Pismo majci: Pišem, da podsjetim tebe (i sebe) kako će sve proći i biti OK.
Znam. Umorna si. Od neprekidnog „mamaaa“, od brda rublja koje se samo množi, od posla koji ne staje ni kad si bolesna, ni kad si tužna, ni kad jednostavno više ne možeš. Znam i da te voli tvoj muž, ali ponekad ti se čini da te više razumije mašina za suđe nego on. Znam i da voliš svoju djecu više od svega, ali nekad samo želiš tišinu. Pet minuta. Bez pitanja. Bez potrebe da objašnjavaš.
Ali evo tajne: ne moraš biti sve. I ne moraš sve stići.
Roditeljstvo nije olimpijska disciplina, a brak nije kviz znanja. Kuća može biti u neredu, djeca mogu jesti palačinke umjesto brokule, muž može ponekad sam pronaći čarape.
Ti smiješ stati.
Smiješ disati.
Smiješ reći „ne mogu danas“ bez grižnje savjesti.
Zapravo, kad si dobro ti, dobro je i sve ostalo. Ne jer si superjunakinja, nego jer si čovjek. I to je tvoja najveća snaga.
Zato, draga mama, ne traži savršen balans. Traži mirne trenutke usred kaosa. Oni su zlata vrijedni.
Šalica kave dok kuća još spava, pet minuta smijeha s mužem, poljubac djeteta prije škole. To su tvoji “uspjesi dana”. I oni su dovoljni.
Disanje.
Humor.
Zagrljaji.
To su tri tipke na tvojoj tipkovnici preživljavanja.
S ljubavlju,
