Novorođenčad

Biti roditelj Palčića: “Vjerujem da će Adin biti mali Einstein”

Bebe Palčići, obitelj Jusić

Foto: Privatna arhiva

“Nemoć, potpuna nemoć, praznina i ništa više. Od trena kad mi je doktor rekao da će moje dijete, ako se ne pomokri do jutra, isključiti s aparata, bila sam tupa. Nisam osjećala tijelo, nisam osjećala ništa. Nekoliko sati dijelilo me od trenutka kada smo se suprug i ja trebali oprostiti od svojega Adina. Stajali smo iznad inkubatora i jecali gledajući dijete koje sutra moramo poljubiti zadnji put. A nikad ga nismo okupali, nikad uspavali, nikad mu pjevali uspavanku…”, kroz jecaj je pričala Belma Jusić, majka jednoipolgodišnjeg Adina, ‘Palčića’ rođenog u 36. tjednu trudnoće. Adin je Belmina druga beba, na svijet je došao nakon prve, uredne trudnoće. Majka nije imala zdravstvenih problema, upozorenja i strahova od trudnoće nije bilo. Sve do devetog tjedna kada su počela učestala krvarenja i nakon čega je 34-godišnjakinja pošla na čuvanje trudnoće, uz redovite posjete Petrovoj bolnici. Ovo je priča o njenoj drami.

Strah umjesto sreće

“Ginekologa sam upozoravala na visok tlak koji mi se javljao svako jutro. S obzirom da bi mi se tlak do poslijepodneva spustio i normalizirao, on tome nije pridavao pažnju. No, u 29. tjednu trudnoće sestra mi je kriomice dala uputnicu i rekla da se hitno javim u Petrovu bolnicu u Zagrebu. U 31. tjednu trudnoće prvi sam put ušla u čekaonicu i odmah postala tzv. hitni slučaj”, priča.

Nakon prvog pregleda, a zbog bolesnog djeteta, ispregovarala je povratak doma. No, kad se vratila sljedeći tjedan, povratka iz bolnice nije bilo.
“Odvojena od obitelji i bolesnog djeteta pala sam u depresiju. Jedini svijetli trenuci bili su kad bi me spojili na CTG da čujem srce svojega sina. U 36. tjednu trudnoće i to je pošlo po zlu. Otkucaji srca počeli su padati i, makar mi nitko ništa nije govorio, znala sam da nešto ne valja. Tako je i bilo. Rečeno mi je samo da bi mi uskoro dijete moglo ostati u potpunosti bez kisika i naručena sam na carski rez.”

“Noć prije poroda, uhvatio me je nevjerojatan strah od smrti. Bojala sam se da ću umrijeti i molila Boga da muž smogne snage samostalno othraniti djecu.”, prepričava Belma. Porođena je na carski rez, zahvat je trajao punih 45 minuta. Adina su, kaže, doslovce čupali van. Beba se rodila, ali nije zaplakala.
“Zapitkivala sam ih zašto ne plače, što mu je? Na koncu je pustio glas. Dali su mi da ga poljubim i odveli ga. Nešto nije bilo u redu.”

Mozak je ‘utihnuo’, zatajili su organi

Narednih sati prolazila je noćnu moru svake majke. O bebi nije znala ništa, iščekivala je i slutila. Dok nije došla doktorica i rekla joj da bi joj sin, po preporuci neonatologa dr. Damira Lončarevića, morao na hlađenje mozga.
“Pristala sam. Moja beba prvih je dana života bila na 45 lijekova za različite dijagnoze. Vidjeti dijete prikopčano na sve te aparate strašno je. Danima sam jedva čekala vrijeme kad ga mogu otići vidjeti. Živio je u inkubatoru, nisam ga mogla primiti ni dotaknuti…”, prisjeća se s tugom.

Nakon nekoliko dana Adin je prebačen na utopljavanje, a tad se dogodilo najgore. Na nekoliko minuta prestala mu je moždana aktivnost i došlo je do zatajenja organa. Doktor Lončarević objasnio im je da mu daje dvadeset i četiri sata da izmokri sedative te da će, ako ne uspije, ujutro ugasiti aparate.
“Od potpune izgubljenosti lutala sam Petrovom. Došla sam do patologije vidjeti gdje ću si sutra zadnji put vidjeti dijete. Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Krivila sam sebe jer sam ga ja nosila devet mjeseci. ‘Sigurno sam nešto krivo napravila’, mislila sam. U glavi mi je zvonilo ‘Kako?’ ‘Kako ćemo ga spustiti u zemlju, a da mu nismo pomirisali kosicu?’ ‘Kako ću se odvojiti od svog djeteta?’ ‘Kako ću objasniti starijem sinu gdje mu je brat?’ Stajala sam par metara od njega, nisam ga mogla primiti u naručje. Umirala sam u svojoj boli.”

“Taj dan mogla sam ga vidjeti koliko god puta želim. Tumarala sam hodnicima i vraćala se do inkubatora. U jednom trenu zamolila sam sestru da mu otvori oči, da ih vidim samo jednom. Dok mu je otvarala oči, vidjela sam da je trepnuo. Na jedno pa drugo oko. Bila sam sigurna da se nešto događa, no rekli su mi da promjene nema. Tu noć nisam spavala, nisam željela ni jesti. Samo sam čekala da se dogodi najgore i da odem iz bolnice, makar morala pobjeći iz nje.”

Mali borac se vratio

Ali maleni Adin odlučio je dokazati da su djeca ‘Palčići’ najveći borci na svijetu. Izmokrio je sedative i iskoristio svojih 0,5 posto šansi za život. Belma Jusić u šest ujutro primila je vijest da se beba probudila. Doktor se primio za glavu, a majka je satima čekala susret da se i sama uvjeri u to.
“Trčala sam prema inkubatoru, gledala te aparate i bila sretna što i dalje rade.”, prepričava radosno. Njihove pobjede bile su drugačije od onih koje imaju roditelji djece rođene u terminu – nakon sedam dana dobio je pelenu, nakon devetnaest dana skinut je s respiratora. Ubrzo je otvarao i oči, pojeo prvu hranu. Slavio se svaki pomak.

“Prva stolica, prelazak na kisik, smanjivanje doze kisika, sve što je drugim roditeljima djece rođene u terminu posve normalno, meni je bilo kao hod po Mjesecu.”
Nakon mjesec dana Adin je prebačen u Klaićevu bolnicu. U tom trenutku bio je na potpori kisikom te spojen na monitor koji je pratio disanje. Doktori su mu redovito pratiti saturaciju i svaki drugi dan išao je na EEG glave. Pregledavao ga je cijeli konzilijarni tim, prošao je puno raznih pretraga sve do magnetske rezonance. Sa samo mjesec dana starosti. Ukupno je u bolnicama proveo 46 dana. S kisika je skinut tek nekoliko dana prije polaska kući.

“Bila sam tako sretna. S obzirom da je imao oštećenje mozga bilo je upitno hoće li moći vidjeti, čuti i govoriti. Doma sam ga odvela s dobbrim nalazima, sve pretrage pokazale su da se mozak dobro oporavio od oštećenja. No sljedeći udarac stigao je u četvrtom mjesecu njegova života. Tad sam primijetila prvo zaostajanje u motorici.”
Drugo je stiglo u dobi od šest mjeseci. Druga su djeca počinjala propuzavati, Adin nije. Postajalo je sve vidljivije koliko zaostaje u glavnoj motorici, priča njegova mama. Prvi put se posjeo sa 16 mjeseci, na rukice se potrbuške podigao tek s godinu dana, s godinu i pol još uvijek nije propuzao, a tek s osamnaest mjeseci postavio se u četveronožni položaj.

“Uz našu pomoć lagano puže, ali ako ne propuže do druge godine života, moguće je da neće moći hodati. Izgovara samo ‘Ba’ i ‘Da’. Ne može još uvijek reći mama, ne može nikoga dozvati imenom. Često ima temperature i viroze zbog kojih nekad ne može odrađivati terapije pa sam mu samoinicijativno uključila Bobath terapiju. Kako ne bi zaostajao za vježbama.”

Vjera nije nestala

Briga o Adinu cjelodnevni je posao. Nerijetko ga prije pretraga moraju održavati budnim i preko noći, kako bi na pretragama bio miran i zaspao.
“Moramo ga buditi u četiri ujutro pa ga animirati videima, youtubeom, svime. Ali kad mu padne koncentracija i kad ga san obuzme, tad postane nervozan pa plačemo i on i ja. U tim situacijama suprug svakako mora otići s posla jer jedna osoba ne može sve to sama obaviti. Imamo sreću pa ga poslodavci razumiju i puštaju.”

Život s Adinom život je u sadašnjem trenutku. Dan po dan. Prognoza nema, stanje se mijenja konstantno.
“Dobili smo naznake za cerebralnu paralizu. Ako bude hodao, znamo da neće hodati ispravno. Pratimo hoće li biti u spektru autizma, ima naznaka i za ADHD. Vid i sluh su mu dobri, s tim smo bar mirni. Sve ostalo možemo samo pratiti, nema dugoročnih dijagnoza.”
“Najteže mi je kad vidim djecu njegovog uzrasta. Za svojim vršnjacima sad kasni sedam do osam mjeseci. Ako i bude išao u školu svjesna sam da to neće biti sa sedam godina, a sigurna da će morati imati i asistenta. Ali i dalje vjerujem u njega. Vjerujem da će biti mali Einstein, da će rasturati u matematici, informatici i svemu. Jer je prkosni, tvrdoglavi, mali Ovan.”

Da bi pronašli mir, ali i kako pomogli drugim roditeljima, Jusićevi su se nedavno učlanili u Klub roditelja nedonoščadi ‘Palčići’.
“Želimo ispričati svim roditeljima čija su djeca u inkubatoru da je i naše dijete bilo pred smrt, a danas jede pitu krompirušu i bananu. Uživa uz pjesmu ‘Nije lako bubamarcu‘, veseli se svojem bratu i šarmira sve ženske oko sebe. Zato ne odustajte od svojih ‘Palčića’, vjeru u male borce nikad ne smijete izgubiti.”, poručuje mama Belma.

Palčić gore za bjelovarsku bolnicu

Cilj humanitarne akcije ‘Palčić gore!’ prikupljanje je sredstava za inkubatore i dodatnu medicinsku opremu za zbrinjavanje najmlađih građana Hrvatske koji već u prvim danima svog života kreću u nepravednu životnu borbu. Akciju organizira Klub roditelja nedonoščadi ‘Palčići’, a ovoga puta pozivaju za pomoć bolnici u Bjelovaru.

Osoblje tamošnjeg dječjeg odjela zatražilo je pomoć za nabavku tri pulsna oksimetra, dva perfuzora, dva infuzomata, lampe za fototerapiju te transportnog inkubatora. Ukupna vrijednost navedene opreme je oko 140,000 eura, zbog čega trebaju i vašu donaciju.

Svoje donacije možete uplatiti na račun za posebne namjene i donacije humanitarne akcije:


“Palčić gore za bjelovarske najmanje”
račun otvoren u Erste banci IBAN HR1224020061500133427
Za uplate iz inozemstva SWIFT / BIC : ESBCHR22