Foto: Freepik
Dolazak proljeća i lijepog vremena poticaj je za što češći boravak vani, u prirodi, u igri i istraživanjima. Priroda treba biti mjesto za igru, odmor i zabavu, mjesto gdje se dijete osjeća slobodno, susreće druga živa bića i pronalazi sebe. Igra prirodnim materijalima bogatih tekstura, zanimljivim oblicima i karakteristikama bez unaprijed određene funkcije igre, važan je istraživački element u procesu stjecanja novih znanja i spoznaja o prirodi u samom prirodnom okuženju.
Igra u prirodi izgrađuje dijete
Aktivnosti u prirodi utječu na razvoj motoričkih sposobnosti djeteta, a kroz stjecanje novih vještina dijete razvija samopouzdanje. Nekada davno djeca su se više igrala u prirodi, istraživala po livadama i šumama, prikupljala prirodnine i osmišljavala igre s njima. Puno više su trčali po travi, vozili bicikl, penjali se po brežuljcima i drveću, skakali i padali, bili blatni ili bosi. Sandhal (2019) navodi da većina djece obožava biti vani, slobodno se kretati i igrati, te da se pritom neka djeca osjećaju prirodno, a neka osjećaju izazov.
Pojedinu djecu privlače izazovne aktivnosti, primjerice penjanje visoko po drveću, nesigurno balansiranje, aktivnosti u kojima mogu visiti naopako, vrtiti se i prevrtati, ljuljati na konopcima, trčati po neravnom terenu s preprekama. „Penjanjem na stabla dijete može iskušati i testirati svoju snagu, a skakanjem s grane doživjeti leptiriće u trbuhu uslijed naleta adrenalina. Sva ta iskustva male su pobjede koje dugoročno pomažu izgraditi djetetovu otpornost.“ (Sandhal, 2019., str. 119.)
U istraživanjima o igrama u prirodi, Sandseter (2007) zaključila je da takve aktivnosti motiviraju djecu zbog osjećaja radosti, želje za iskušavanjem granica straha i doživljavanjem ushita. Boravak u prirodi pruža djeci priliku za razvoj finih motoričkih vještina, poput hvatanja grančica ili crtanja po pijesku, te razvija njihove motoričke sposobnosti kroz trčanje, bicikliranje i druge aktivnosti na otvorenom. Takve raznolike pokrete i izazove koje priroda pruža, djeca iskoriste za razvoj ravnoteže, koordinacije, agilnosti i sposobnosti prilagodbe na različite terene (Renz-Polster i Hüther, 2017).
Prema istraživanju provedenom u Skandinaviji (Fjortoft, 2001), djeca koja su se igrala u prirodnom okružju bila su zdravija, imala su uredan motorički razvoj, bolju ravnotežu i koordinaciju, te su pokazivala više kreativnosti u igri. Prema Sandhal (2019), neiskvarena narav prirode budi dječju maštu najjednostavnijim stvarima – slomljena grana može postati lopatom, a kukci u travi osnovom obiteljske drame. Djeca će neizmjerno uživati u sitnicama, primjerice, promatrajući kukce ili slušajući lišće
kako šušti na vjetru (Pitamic, 2013).
Pejzažna umjetnost ili izvorno land art pravac je u suvremenoj umjetnosti koji podrazumijeva „izlazak“ umjetnika i radova iz galerije te stvaranje u krajoliku. Vaše dijete može biti mali umjetnik, istraživati različite materijale i od prirodnina stvarati svoja umjetnička djela.
Priroda umiruje dječji um
Prema autorima Renz-Polsteru i Hütheru (2017), istraživanja pokazuju da boravak u prirodi poboljšavanjem koncentracije i kognitivnih funkcija djeteta, smanjuje rizik od razvoja poremećaja pažnje i hiperaktivnosti. Različitim igrama (s loptom, poligonima, trčanjem, provlačenjem, skakanjem) razvija se spretnost, brzina, snaga i preciznost, a primjeri igara mogu uključivati: lov na stablo, traženje blaga, tematske igre, tradicionalne igre, igra školice, preskakanje vijače…
Djeca tako povećavaju snagu i izdržljivost, upoznaju vlastito tijelo, uče o naporu i odmoru, ali se i rješavaju viška energije. Nabrojenim se aktivnostima troše kalorije i
tako se smanjuje pretilost, što je od posebne važnosti zadnjih desetljeća jer neželjene promjene uvjetovane kineziološkom neaktivnošću mogu biti opasne po zdravlje. Mišigoj- Duraković i sur. (2014) ističu kako nedovoljna količina tjelesne aktivnosti uz neprimjerenu prehranu djece i mladih s godinama postaje rastućim problemom suvremenog društva, a on se uočava u porastu pretilosti već u predškolskoj i mlađoj školskoj dobi.
Znamo da izloženost prirodnom sunčevom svjetlu sintetizira D vitamin, vitamin koji ima ključnu ulogu u održavanju zdravlja kostiju i pridonosi normalnoj funkciji munološkog sustava. Pri boravku na otvorenom možemo reći da je vrijeme najvažniji čimbenik jer djetetu pruža iskustvo različitih godišnjih doba, a ujedno ima veliki utjecaj na njegov cjelokupan psihofizički razvoj. Niska temperatura zraka i oborine ne bi trebale spriječiti boravak djece na otvorenom. Potrebna je samo odgovarajuća odjeća i obuća jer ne postoje loši vremenski uvjeti, nego samo loša i neodgovarajuća odjeća i obuća.
Kroz igru, koja je djeci najomiljenija i najspontanija aktivnost, djeca najbolje uče i upoznaju elemente i pojave iz prirode. Dijete u prirodi preuzima ulogu malog istraživača igrajući se sa svjetlom, zvukovima, mirisima, bojama, sjenom… Pritom je izloženo različitim zvukovima koji ga smiruju i stvaraju osjećaj ugode i sreće. To su primjerice pjev ptica, šuštanje lišća, žuborenje vode ili valova na plaži, zvuk vjetra u krošnji drveća, padanje kiše… Osjetila su vrata kroz koja svijet ulazi u dijete te se na taj način svi dojmovi koji djeci dolaze preko osjetila prihvaćaju kao istiniti (Valjan Vukić, 2012). Priroda je kao psiholog koji svojim zvukovima i šumovima donosi jedini pravi odgovor na uznemirenost koju donosi suvremeni svijet, a to je mir.
‘Dijete voli prirodu, a mi smo joj zalupili vrata; dijete bi željelo naći smisao svojoj igri, a mi smo ga uklonili; ono voli biti stalno u pokretu, a mi smo ga sputali; voli razgovarati, a mi smo ga ušutkali; želi razmišljati, a mi ga usmjeravamo samo ka sjećanjima; želi slijediti svoju maštu, a mi smo je otjerali; želi biti slobodno, a mi ga učimo pasivnoj poslušnosti’ (Ferriera, prema Cols, 2010, 6.str.).
Literatura:
Cols, C. (2010). Izvan vrtića: svijet prepun mogućnosti. Djeca u Europi, 2 (4), 6-7. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/123513 Fjortoft, I. (2001).
The Natural Environment as a Playground for Children: The Impact of Outdoor Play Activities in Pre-Primary School Children. Early Childhood Education Journal, 29 (2), 111-117.
Mišigoj-Duraković, M., Sorić, M. i Duraković, Z. (2014). Antropometrija u procjeni kardio- metaboličkog rizika. Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, 65 (1), 19-26.
https://doi.org/10.2478/10004-1254-65-2014-2381
Pitamic, M. (2013). Montessori: Igre i aktivnosti. Zagreb: Mozaik knjiga.
Renz-Polster, H.. Hüther, G. (2017). Kako danas djeca rastu. Priroda kao prostor za razvoj. Novo viđenje dječjeg učenja, razmišljanja i iskustva. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Sandhal, I. D. (2019) Igra na danski način. Zagreb: Egmont d.o.o.
Sandseter, E. B. H. (2007). Categorising risky play—How can we identify Risk-Taking in children’s play?. European Early Childhood Education Research Journal, 15(2), 237-252. https://doi.org/10.1080/13502930701321733
Valjan Vukić, V. (2012). Prostorno okruženje kao poticaj za razvoj i učenje djece predškolske dobi. Magistra Iadertina, 7 (1), 123-132. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/99897
O igrama – dodatne ideje:
https://www.unicef.org/croatia/price/50-zanimljivih-ideja-i-aktivnosti-za-djecu-i-roditelje
https://aloha.hr/aloha/igre-za-djecu-veliki-vodic-kroz-najzabavnije-igre/
POVEZANI ČLANCI: Ideje za igre na svježem zraku
