Cilj roditeljstva danas jest odgojiti i pripremiti dijete na svijet koji ga okružuje, na brzorastući, promjenjivi, brzi i raspršeni svijet. Svijet ekrana, tehnologije, znanosti i napredovanja u nekom drugačijem svjetlu. Kako to učiniti u okruženju prepunom stimulacije iz okoline, u svijetu u kojem se živi brže no ikad, u svijetu u kojem je vrijeme najsnažnija valuta, a upravo njega, vremena, najmanje imamo. Kako se u tom žrvnju okrenuti djeci, kako primijetiti da imaju poteškoće koje ne znaju verbalizirati. Ili kako preventivno djelovati da se djeci pomogne kad stigne prvi izazov u razvoju. Upravo o tome, od ovoga tjedna na portalu Bebe.hr pričat će stručnjakinja Lucia Paula Deranja, senzorna pedagogica centra Razvojni putokaz.
Kao stručnjak, ali i kao mama sve se češće susrećem s ovim pitanjem. Imaju li sva današnja djeca neki izazov, teškoću, problem u razvoju? Do koga je ili do čega je? Pokušat ću, kroz ovaj tekst, dati dvije verzije odgovora na ovo pitanje, a zatm ću odgovoriti i na to što je senzorna integracija i kakve veze ima s pojavom sve više teškoća u razvoju.
Svijet se mijenja. Više toga znamo. Drugačije odgajamo i potičemo. Složit ćemo se u ovome, ali i sve češće čujemo: teškoće u govoru i izgovoru, teškoće u
učenju, čitanju i pisanju, kašnjenje u razvoju, hipotonus, hipertonus, teškoće hranjenja i spavanja, teškoće u pažnji i koncentraciji, raspršenost, ekranizam.
Dijagnosticiramo li danas više ili su ovi problemi oduvijek tu? Odgovorimo na pitanje: „Imaju li sva današnja djeca neki izazov u razvoju?“ iz ova dva kuta: evolucijskog i znanstveno-tehnološkog. Gledajući evolucijski, evoluirali smo i napredovali. Danas znamo puno više o sebi i svijetu oko sebe. Ili smo dosegli vrhunac i sada idemo nekim drugim silaznim smjerom?
Gledajući s znanstveno-tehnološkog stajališta, puno toga prepoznajemo, dijagnosticiramo i nazivamo nekim imenom. Napretkom tehnologije i ulaganjem u opće znanje dosegli smo razinu u kojoj možemo sve to analizirati i proučavati. Ili nam je ta ista tehnologija donijela nove teškoće i izazove u razvoju današnjeg čovjeka?
Bilo kako bilo, gledajući brojke, izazova je sve više, a poticanje optimalnog razvoja svakog djeteta postaje prioritet društva. Nekad prije govorilo se da dijete „nije za školu“ ili da „malo tepa“. Danas znamo da postoje teškoće u govoru, specifične teškoće u učenju, kao i teškoće u senzornom integriranju. Znamo da sve kreće i može se prepoznati od najranije dobi, čak i intrauterino. Znamo i da se može reagirati, potaknuti i podržati…
Uzmemo li sve ovo nabrojano u obzir nameće se jedna ideja: „Cilj roditeljstva danas jest odgojiti i pripremiti dijete na svijet koji ga okružuje.“ Na brzorastući, promjenjivi, brzi i raspršeni svijet. Svijet ekrana, tehnologije, znanosti i napredovanja u nekom drugačijem svjetlu.
Evolucijski i znanstveno-tehnološki naprednije, drugačije i zahtjevnije. Ono što nam na tom putu može pomoći jest znanje o senzornoj integraciji. Upravo uz pomoć senzornog razvoja stvaramo alate koji nam pomažu (pomagali su i pomagat će) u prilagodbi i rješavanju izazova u razvoju. Senzorna – osjetila, integracija – zajednički obraditi da bi se koristilo.
Po definiciji, senzorna integracija jest proces živčanog sustava koji nam omogućuje da sve informacije koje dobivamo iz osjetila iskoristimo na najbolji mogući način za učenje, rast, razvoj i upravljanje vlastitim ponašanjem.
Dakle, ako kroz naš vidni, slušni, dodirni, ravnotežni, proprioceptivni, mirisni i okusni sustav prođu sve informacije ovog novog svijeta i ako ih mi na pravilan način integriramo, naš će se sustav, odnosno učenje i ponašanje, razviti baš za te uvjete i funkcionirat će savršeno.
Ono što primjećujem, iz prakse i iskustva jest upravo sve više izazova, problema i teškoća u baš ovom području – integracije svih podražaja. Onda iz toga nastaju spomenuti izazovi u govoru, izgovoru, pažnji i koncentraciji, ponašanju te kasnije u učenju i općenito, funkcioniraju.
Zašto je to tako? Odgovora i faktora je vjerojatno više. Možda je glavni uzrok ona izlizana „Nemamo vremena.“. Nemamo se vremena posvetiti jer smo i mi raspršeni.
Sjedilački način života, izloženost ekranima, život u gradu i razvoj u većinom uređenim prostorima, prekomjerna zaštita djeteta od neugode, genetski faktori i ostali čimbenici.
Ono što je ključno u svemu jest kako usmjeriti i podržati djetetov razvoj i izbjeći izazove ili ih minimalizirati? Možemo se educirati, osvijestiti, usporiti i posvetiti im se. Pokloniti im sebe i svoje vrijeme. Ponuditi im dovoljan broj informacija ovog svijeta, poticati i na vrijeme reagirati.
Moja misija u ovoj kolumni jest donijeti ideje i savjete kako od prvog dana poticati optimalan razvoj djeteta te kako i kada reagirati ako primijetite da nešto nije u skladu s razvojnim miljokazima.
Veselim se rasti i razvijati se s vama! Svoja pitanja možete postaviti na urednistvo@bebe.hr
