Ažurirano: 7. listopada 2026.
Foto: krakenimages.com / Magnific
Rođenje djeteta bio je dugo očekivani trenutak kojem sam se jako radovala. A onda je počeo život. Moje je dijete samo plakalo, i danju i noću. Izmjenjivali smo se noseći je, a spavali smo tek u smjenama.
Zar dobra majka ne može uvijek smiriti svoje dijete?
Što sam mogla pomisliti nego da sam potpuno nesposobna kao majka? Nije li normalno da dobra majka uvijek može smiriti svoje dijete? U tim mi je trenucima pred očima prolazio cijeli dotadašnji život.
Dok sam bila trudna, otišla sam u jedan ured po obrasce za kasniju prijavu djeteta. Ispred ureda je na plakatu velikim crvenim slovima pisalo: „Prije nego što počnete tresti svoje dijete, nazovite ovaj broj…“ Pitala sam se: „Koji su to luđaci napisali? Zašto bi roditelj tresao svoje dijete?“ U besanim noćima sjetila sam se tog plakata i shvatila zašto.
Sve moje pripreme za veliki događaj i novi život pale su u vodu s njezinim plačem. Isto se dogodilo i sa svim onim dobronamjernim savjetima: „Učini ovako.“ „Ja sam radila ovako.“ „Kako to da je kod tebe tako? Kod mene toga nije bilo.“ Sve me to izluđivalo i počela sam sumnjati u svoje sposobnosti. Povukli smo se i samo pokušavali preživjeti to razdoblje. Pedijatar je rekao da su to kolike koje traju tri mjeseca, pa smo brojali mjesece. Kad smo stigli do petog, postalo je malo lakše.
Majke koje se srame svojih osjećaja
Kad sam počela raditi, u ordinaciju su mi dolazile novopečene majke. Sve su se sramile što prema svojoj djeci nemaju samo pozitivne osjećaje.
Neke su bile na rubu živčanog sloma. Više se nisu mogle suzdržavati, pa su bježale od kuće i ostavljale djecu roditeljima ili svekrvi. Tako su tražile malo zraka i mira. Druge su se suzdržavale i odlučile izdržati sve, bez obzira na posljedice. Nisu mogle spavati i imale su strahove: da su loše majke, da će traumatizirati svoju djecu i prenijeti im istu traumu u kojoj su možda i same odrasle.
Kad bi o tome govorile, žalile su se da nemaju dovoljno strpljenja i da se premalo smiju. Govorile su da nemaju snage i energije ni za sebe ni za partnera.
Iluzija iz reklame za dječju hranu
Pričale su i o tome kako su zamišljale novi život s bebom. Muž je na poslu, a one se cijeli dan igraju i bave djetetom. Kad on dođe kući, i on se malo poigra s djetetom, zatim bebu zajedno stave na spavanje, a ostatak večeri pripada njima, kao u stara dobra vremena. Svi su sretni i zadovoljni, a najvažnije: opušteni i mirni.
A onda bi ih lupila stvarnost, a ona nimalo ne nalikuje slici koju su imale u glavi. Tada sam prvi put shvatila kakve nam iluzije rade društvene mreže i reklame – naši majčinski snovi scenariji su reklama za dječju hranu! Šestero ljudi i pas, svi nasmijani i sretni. Nitko ne plače. Tata ljubi mamu, mama djecu, a pas skakuće okolo i maše repom.
A mi? Što se dogodilo s nama? Gdje su naši poljupci, mahanja repom i sretni usklici?!
Toga drage moje, nema.
Što su veći zahtjevi, veći je jaz
Promatrajući pacijentice i kolegice te razgovarajući s njima, počela sam shvaćati da svi imamo svoju iluziju koju želimo pretvoriti u stvarnost. Količina frustracije i kod nas stručnjakinja i mojih pacijentica bila je usko povezana sa zahtjevima koje smo postavile same sebi. Što su zahtjevi prema sebi veći, to je veći jaz između stvarnosti i iluzije još veći, a frustracija sve ogromnija.
U radu s frustriranim majkama zato mi je uvijek bio i još uvijek jeste prvi cilj – odvojiti stvarnost od želja i iluzija. Prestale smo gledati reklame i počele čitati knjige koje objašnjavaju u kojoj se razvojnoj fazi dijete nalazi, a u kojem stanju vi (mi). Najvažnije je bilo osvijestiti koliko smo visoke zahtjeve postavljale sebi i prilagoditi ih realnoj stvarnosti.
Dovoljno dobra majka i zdrava doza loše savjesti
I sama sam prestala željeti biti supermama i zadovoljila sam se time da budem obična, prosječna majka koja svoje dijete jednostavno voli. Tek kad sam izašla iz te zamke, bila sam spremna prihvatiti i drugi dio svog „poklona“ – lošu savjest. Ona je dio nas i zauvijek će to ostati.
Svi griješimo, i to je u redu. Na pogreškama učimo i sazrijevamo. Naučila sam slušati i druge, one koji su svoje pogreške napravili davno. Iz njihovih iskustava uzmem ono što mi može koristiti, a ostavim ono što mi ne treba, bez ljutnje i bez osjećaja da me to vrijeđa.
To sam prenijela i svojim pacijenticama. Radovalo me tada, a raduje me i danas, kad vidim da kod kuće popušta pritisak i da cijela obitelj počinje disati punim plućima, bez straha od pogrešaka, bez preprirki i sa zdravom dozom loše savjesti.
Pokušajte, isplati se.
Niste sami
Ako se borite sa strahom, nesigurnošću ili osjećajem preopterećenosti, znajte da niste sami. Zajedno možemo pronaći put naprijed. Kroz godine rada naučila sam da promjena nikad ne dolazi preko noći, ali i da je svaki mali korak važan. Zajedno možemo istražiti što vas sputava, pronaći načine da smirite unutarnju napetost i izgraditi put prema slobodnijem i ispunjenijem životu.
U tromjesečnom online programu i modulu nazvanom “Strah” vas, u vašem tempu, u vašem vremenu i bez drugih ljudi vodim kroz osobi rast i osnažujem vas kao roditelja, majku, oca, osobu, suprugu, poslovnu ženu/muškarca… Program je namijenjen svim punoljetnim osobama, možete mu se vraćati koliko god puta želite u roku od tri mjeseca.
Ako vas zanima, posjetite: https://psy-duga.com/moduli/
Želite li mi se osobno javiti, tu sam za vas: belma.dugandzic@psy-duga.com
Psy-duga je platforma i projekt koji vodi dr. Belma Dugandžić, specijalistica psihijatrije i psihoterapije s preko 25 godina iskustva. Dr. Belma Dugandžić specijalistica je psihijatrije i psihoterapije s 25 godina iskustva. U radu spaja medicinsko znanje i psihoterapijske metode kako bi ljudima pomogla bolje razumjeti sebe, svoje osjećaje i odnose s drugima. Vjeruje da svaka osoba u sebi nosi snagu za promjenu, a ponekad joj je potrebna samo podrška da je otkrije.
Često postavljana pitanja
Je li normalno da se kao mama ponekad osjećam ljuto ili iscrpljeno zbog svoje bebe?
Da, to je potpuno normalno. Briga o novorođenčetu iscrpljuje, osobito kad nedostaje sna. Osjećaji umora, ljutnje ili tuge ne znače da ste loša majka ni da ne volite svoje dijete. Znače samo da ste čovjek.
Što je „loša savjest“ kod majki i hoće li ikad nestati?
Loša savjest je osjećaj da nismo dovoljno dobri, strpljivi ili prisutni za svoje dijete. Rijetko potpuno nestaje, ali kad spustimo nerealna očekivanja prema sebi, postaje podnošljiva, pa čak i korisna. Zdrava doza loše savjesti pomaže nam da razmišljamo o svojim postupcima. Problem je kad nas počne paralizirati.
Kako prepoznati kolike i koliko one traju?
O kolikama se obično govori kad inače zdrava beba plače više od tri sata dnevno, barem tri dana u tjednu. Najizraženije su oko šestog tjedna života i najčešće se smire do trećeg ili četvrtog mjeseca. Ako niste sigurni što uzrokuje plač, obratite se pedijatru kako biste isključili druge uzroke.
Što učiniti kad beba plače, a ja više ne mogu izdržati?
Ako osjećate da gubite strpljenje, stavite bebu na sigurno mjesto, na primjer u krevetić na leđa, i izađite na nekoliko minuta iz sobe. Duboko udahnite, nazovite nekoga bliskog ili zamolite partnera da vas zamijeni. Bebu nikada ne smijete tresti, jer to može izazvati teška i trajna oštećenja mozga. Tražiti pomoć znak je odgovornosti, ne slabosti.
Kako razlikovati „baby blues“ od postporođajne depresije?
Baby blues je česta pojava u prvim danima nakon poroda. Uključuje plačljivost, promjene raspoloženja i osjetljivost, a obično prolazi sam od sebe unutar dva tjedna. Ako tuga, tjeskoba, osjećaj bezvrijednosti ili nemogućnost uživanja u bilo čemu traju dulje od dva tjedna ili se pojačavaju, može se raditi o postporođajnoj depresiji. Tada je važno javiti se liječniku.
Kada se trebam obratiti psihijatru ili psihoterapeutu?
Potražite stručnu pomoć ako dulje vrijeme ne možete spavati ni kad beba spava ili osjećate stalan strah i tjeskobu. Isto vrijedi i kad vam se čini da ne možete funkcionirati u svakodnevici ili se ne osjećate povezano sa svojim djetetom. Ako imate misli da biste mogli nauditi sebi ili djetetu, odmah se javite liječniku ili hitnoj pomoći.
Kako se mogu prestati uspoređivati s drugim majkama?
Pomaže kad postanete svjesni da su slike s društvenih mreža i iz reklama samo isječak, a ne stvarnost. Čitajte o razvojnim fazama djeteta kako biste znali što je za njegovu dob normalno. Okružite se ljudima koji vas podržavaju umjesto da vas procjenjuju. Ne trebate biti savršena majka. Dovoljno je biti dovoljno dobra.
