Ažurirano: 31. listopada 2026.
Svi sveti i Dušni dan vrijeme su kada odlazimo na groblja, palimo svijeće i prisjećamo se onih kojih više nema. Za mnoge su to i dani kada tuga ponovno izađe na površinu. Tim povodom naša kolumnistica dr. Belma Dugandžić napisala je savjet o tome kako se nositi s gubitkom voljene osobe. Pročitajte, pronađite utjehu i, ako vam je teško, potražite zagrljaj ili pomoć.
Foto: Magnific, (C)MikhailBandarenka
Kada su me zamolili da pišem o tuzi i gubitku voljene osobe, nisam bila baš oduševljena. Što reći nekome tko žali za voljenom osobom? Tu se uvijek nađem zatečena.
U moju praksu svakodnevno dolaze ljudi koji su nekoga izgubili. Sjede, plaču i žale za voljenima. No ne žale samo za njima. Najčešće žale za stvarima i trenucima koje nisu stigli podijeliti i zajedno doživjeti. Sjećaju se lijepih, a ponekad i ružnih stvari, i žele ih podijeliti s ljudima oko sebe. Vrtlog osjećaja ih slama.
U glavama su im još planovi koje nisu uspjeli ostvariti. Žale za preminulima, ali žale i sami sebe. Kako dalje sami? S kim podijeliti brige, osjećaje i misli?
Slušajući ih, naučila sam jako puno o ljudskoj duši – o tome kako kroz bol sazrijevamo i rastemo.
Što je zapravo bol gubitka?
Bol kada nekoga izgubimo teško je opisati jer to nije samo tuga. To je osjećaj praznine, čežnje i odsutnosti. To je svijest da je osoba koja je bila dio našeg života odjednom nedostupna, a ljubav, uspomene i potreba za blizinom i dalje su tu.
Bol gubitka nastaje tamo gdje ljubav više nema kome otići. Ostaju uspomene, riječi koje bismo još željeli izgovoriti i trenuci koje bismo željeli ponovno podijeliti. Ponekad boli tiho, poput praznine koja nas prati. Ponekad dolazi u valovima i potpuno nas preplavi.
S vremenom bol obično ne nestane sasvim, ali mijenja oblik. Učimo nositi uspomenu na osobu sa sobom, bez njezine fizičke prisutnosti.
Zašto je prva godina najteža?
Posebno je teška prva godina, jer je sve prvi put bez te osobe: prvi rođendan, prvi blagdani, prva godišnjica. S vremenom se naviknemo na to da se stvari događaju bez nje, a bol polako prelazi u uspomenu.
Tugovanje zato nije „preboljeti“ nekoga. To je proces u kojem učimo živjeti s činjenicom da nekoga više nema, a da ono što nam je ta osoba značila i dalje postoji.
To vidimo u sitnicama. Ljudi koje susrećemo u životu dodiruju nas emocionalno, a što je emocionalni odgovor snažniji, to više od njih ostaje u nama. Zato misli i geste onih kojih više nema i dalje žive u nama i prate nas u svakodnevnom životu.
Kad je odnos bio kompliciran
Kad bolje pogledam, sve to vrijedi za većinu ljudi koji su imali odnose koji su ih ispunjavali. Ali što je s onima koji su sa svojim bližnjima imali komplicirane odnose?
Odmah mi padnu na pamet dvije pacijentice koje su u moju ordinaciju došle pune grižnje savjesti. Obje su se slomile pod njezinim teretom nakon što je partner s kojim su se htjele razići počinio samoubojstvo. Zarobljene su u vrtlogu osjećaja jer su samo htjele vezu koja ih ispunjava. Kako da prežive situaciju u kojoj su se našle?
Tu je i primjer sina kojeg otac nije volio niti se brinuo o njemu. Najveći mu je problem to što je nestala svaka mogućnost da se njihov odnos izgladi. Ostao je u trajnoj tuzi za ljubavlju koja mu nikada nije bila dana.
Takvi rastanci ostavljaju duboke ožiljke na onima koji ostaju. Oni pokušavaju razumjeti što se dogodilo i zašto, te pronaći snagu da sa svojim košmarom nastave živjeti.
Oprost kao korak dalje
Svi imamo samo jedan život i dok god traje, možemo pokušati izvući najbolje iz situacije u kojoj se nalazimo. Živjeti kao da nam je posljednji dan i dati sve od sebe.
Pritom ne smijemo zaboraviti dokle sežemo – na što imamo utjecaj, a na što nemamo. Ružne se stvari događaju i na njih ne možemo uvijek utjecati, čak ni kad bismo to željeli.
U takvim je situacijama jako važno pronaći snagu da oprostimo sebi i osobi s kojom odnos nije bio onakav kakav je trebao biti – za sve što se dogodilo i za sve što se nije dogodilo. Pokušati shvatiti da je odnos možda bio samo projekcija i da možda nismo bili meta koju je netko htio povrijediti, iako je tako ispalo.
U razgovoru s mojim pacijentima, otkrili smo mnoge strane koje im do tada nisu bile vidljive. Život je pun duginih boja, i to u svim nijansama. Ne postoji samo jedan način i svatko od nas ima svoju priču.
Dopustimo si i pozitivne i negativne osjećaje. Tko uspije oprostiti, korak je dalje
O autorici
Dr. med. Belma Dugandžić specijalistica je psihijatrije s 25 godina iskustva u radu s ljudima. Svoje znanje pretočila je u Psy-Duga, online psihoterapijske programe temeljene na kognitivno-bihevioralnoj terapiji, koje možete prolaziti vlastitim tempom, od kuće. Prvi program, modul Strah, namijenjen je svima kojima strah i tjeskoba otežavaju svakodnevicu. Saznajte više o programu .
Besplatna pomoć u slučaju krize
Ako vam je teško, ne morate sami. Razgovor može pomoći.
- Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC Zagreb: 01 2376 470 (0–24 h); može se doći i bez najave i uputnice svaki dan od 8 do 20 h
- Psihološki centar TESA: 01 48 28 888 (radnim danom 10–22 h), psiho.pomoc@tesa.hr
- Hrabri telefon za mame i tate: 0800 0800 (radnim danom 9–20 h)
