Dragi dnevniče… Ispala sam, ispala sam iz svega. Poklopila me gomila toga što sam mislila da ću stići dok su djeca u vrtiću i školi. To do lista se povećava, a ja se još nisam klonirala. Trenutno sam u fazi života kad se pitam hoćemo li preskočiti vrtić do proljeća ili da idemo na flaster metodu u nadi da će iduća godina zaista biti lakša. Lakše mi je čuvati doma zdravo dijete, nego stalno ispadati iz tračnica.
Imala sam namjeru pisati o puno zanimljivih tema, ali svaka se svodi na to da sam ponedjeljkom kad ju ostavim u vrtiću nakon dva tjedna izostanka u fazi zvanoj “Ulovi me ako možeš” između polica dućana u kojem lovim sve što smo u prethodnih tjedan, dva potrošili u kući. Plac, dućan zdrave hrane, lokalna mesnica, nabavka u supermarketu, nabavka u nekoj drogeriji, potrepštine za vrtić, povrati svih onlina shoppinga. Juri kući, razvrstaj namirnice na mjesta, ambalaže u odgovarajuće reciklaže, pripremi neka jela za tjedan u vakumske posude, pripremi neka jela do faze da možeš zamrznuti. Ukratko, možda bolje da tu fazu nazovemo “priprema za smak svijeta”. Već se vidim, kad još malo prolupam (čitaj: nakon još jedno dvije viroze u narednih mjesec dana), kako lijepim pakiranja tjestenine za rub okvira kreveta ispod madraca kao u onim američkim serijama koje gledaš i ne vjeruješ da postoji netko s tim problemom. Čekajte me samo da izmjerim koliko toga stane ispod mog madraca.
Savršeni red
Druga faza je “Na vrhu sam svijeta”. Ona nastupa u utorak i traje do srijede, najdalje četvrtka, kad ih otpremim u vrtić/školu i krenem odgovarati na mailove, snimati i montirati sve zaostatke. Baš dobijem krila, tad mi padaju razne ideje na pamet i moj vision board se puni, to do lista se skraćuje i osjećaj je baš dobar.
Četvrtkom nastupa faza “ajmo stisnut maksimalno koliko još mogu” jer znam da neće još dugo trajati i već paranoično s četvrtka na petak usred noći pipam čela svima koji usred noći završe u mom krevetu (čitaj: svi) da vidim jesu li u mojoj toplinskoj zoni. U petak onda nastupa faza “kill me now”. Nemam više što nadodati.
Taman se to potrefilo pred produženi vikendi koji, otkad imam školarca, čekam kao ozeblo sunce. Jedan od ta dva vikenda bio je i rođendanski vikend moje djevojčice, a za rođendan smo se počastili činjenicom da taj dan nismo jurili na dežurnu pedijatriju. Dan prije i dan poslije jesmo. Tako da, ako se postaviš u tu perspektivu, rođendan je zbilja bio proveden lijepo i u krugu obitelji.
I znate što me taj vikend naučio? Da nekad zaista treba usporiti i biti potpuno prisutan.
Život čine male stvari
Otkad je moj sin krenuo u prvi razred, zadnja tri mjeseca trčimo maraton. Nema više onih predaha “ajmo uzeti cijeli tjedan i otići kod bake”. Mi koji radimo od doma, imamo tu privilegiju da se malo mrdnemo. Malo si olakšamo posao, baka i deda preuzmu klince, win win je svima osim baki i dedi koje ova dva mala uragana pokose, ali znaju da je to samo par dana i da će moći odmarati narednih tridesetak. Sad uragan mete samo mene i muža. Život nikad ne pauziramo. Ne uzimamo predah. Škola, park, aktivnosti, napišimo malo zadaću, evo već je vrijeme za večeru, higijenu, spremanje na spavanje, a onda kreće opet noćna smjena rada od doma.
Produženi vikend čekao se kao što ja zadnjih dana čekam da se vani razdani da mogu nešto fotkati pod prirodnim svjetlom. Tko živi u Zagrebu i mora nešto fotkati, shvatit će.
Taj dan prisilnog ostanka doma, nakon što sam jedva preboljela činjenicu da nećemo rođendan provesti na preslatkoj farmi kojoj smo se svi veselili, probudili smo se i bez vremenskog ograničenja smo se mazili u krevetu. Onda se probudio stariji, svjestan dana koji je i kao na megafon viknuo “Sekaaaaa, tebi je danas rođendan, dođi vidjeti što si dobila”. Kad imaš prvo dijete, ono za rođendan dobije čudesa. Bicikl bez pedala, drvenu garažu, sve pomno upakirano, na svemu broj 2. Kad imaš drugo dijete, ono je to naslijedilo od starijeg pa večer prije rođendana kupiš dva obična balona s helijem (jer tko je vidio potrošiti preko 15 eura na one od folije), labello i kolače iz kvartovske slastičarne.
S balonima su se igrali još dva tjedna. Labello je pogodak stoljeća. Kolače smo smazali s guštom, iz kutije, nakon što smo jedno 17 puta otpuhali svijeću zabodenu u kolač, svi s istom vilicom riskirajući da ćemo se zaraziti i mi koji smo zdravi. Preslušali smo sto puta “Hej pilići, znate li da danas slavimo rođendan” zbog koje moje dijete na “tečnom hrvatskom” govori srećan umjesto sretan rođendan. Svi osim slavljenice bili smo u rasparenim pidžamama, ona je odabrala suknju od tila i išla po kući našminkana s Labellom od obrva do sredine majice i vikala “Uma lijepa”. Nismo nigdje jurili, nije nam bilo važno da negdje stignemo, da nešto moramo. Usporili smo, bili prisutni i imali najljepši dan u zadnje dvije godine. Nije li zapravo baš to poanta njenog rođendana? Šteta što smo lekciju savladali između dvije doze paracetamola.
Otpustite sva moranja!
Dugačka mi je uvertita za temu o kojoj sam htjela pisati, ali s razlogom, jer poanta priče biti će ista.
Pregazili smo prosinac. Debelo smo zaglibili u ono doba godine kad već Božić mora biti u svakoj pori stana. Mora li?
Recimo, u svakoj pori mog stana trenutno ima samo kreča jer smo neki dan krečili. Nisam ni stigla pobrisati sve što sam planirala, moja dvogodišnjakinja je već pošarala jedan zid zelenom bojicom pa imamo metar kvadratni u hodniku obojan u zeleno. Ali kako nemamo vijenac na zidu, možemo reći da se ona pobrinula da ga dobijemo. Ako uključimo kreč po stanu, imamo i bijeli Božić.
Da nisam ni stigla napraviti adventski vijenac za stol, shvatila sam dan prije nego se palila prva adventska svijeća. Imala sam najbolju namjeru da ću ga iduće jutro sklepati od par stvari koje imam doma, a onda mi je muž rekao da idemo s ekipom na planinarenje. To mi je bio ljepši način za provesti nedjelju. Od adventskog vijenca za stol sam do kraja dana u potpunosti odustala jer sam odlučila otpustiti sva moranja. Zašto ga moramo imati? Važno mi je da imamo bor, da klinci kite, da se veselimo, da puštamo božićne pjesme, da s tatom stavljaju zvijezdu na vrh bora. Adventski vijenac ionako raščerupaju do druge nedjelje pa se svako malo trudim popravljati. Da, znam da je tradicija, znam da se mora paliti svijeća svake nedjelje. Ali to je prva stvar koju sam otpustila ove godine – namjerno!
Prosinac je doba veselja i obitelji
Bor obično doma kitimo pred sv. Nikolu, to je neka naša izmišljena tradicija koju imamo prethodnih godina, ali ove godine je sve nekako kaotičnije i već nekoliko dana ranije pokušavam u glavi izračunati koju je stavku najbolje izbaciti iz kalendara kako bismo to “na vrijeme” napravili. A onda sam shvatila da je jedina stavka koju moram izbaciti “moranje” pa sam odlučila to prebaciti na dan iza Nikole. Vikend je, svi smo doma. Ujutro ćemo otići do grada da nas malo ponese okićeni grad, smrznut će se nosići, pustit ćemo pjesmice i napraviti događaj od toga. Djeca će pamtiti, veseliti se, neće znati koji je datum. Ne želim da se bor okiti brzinski jer to “mora biti” do datuma koji je u mojoj glavi. Nije Božić sutra. Želim da je to proces i da cijeli dan uživamo u tome.
Kužite poantu. Prosinac je doba veselja i obitelji, ne stresa i moranja.
Sjećam se u ono neko doba kad nisam imala djecu, a htjela sam rasteretiti mamu od svih silnih nakuhavanja, imala sam na papiru napisan popis stvari koje radim u zadnjem tjednu pred Božić nakon posla. Na taj način sam rasteretila i sebe, jer ako svaki dan odvojiš samo sat vremena, onda ni ne osjetiš da si se natovario. Jedan dan pakirala sam poklone, drugi pekla prhke kolačiće koji mogu stajati pa bih oslikala te kolačiće dan-dva kasnije. Jedan dan pekla bih kolač koji mora biti pečen bliže Božiću, jedan obavila kompletnu nabavku. Svaki dan pomalo i ne osjetiš.
Neke od tih stvari ne bi se ni pojele, kao npr. ti medenjaci na koje bih izgubila i malo previše vremena na ocrtavanje pa smo ih s vremenom izbacili s blagdanskog stola. Kroz godine i iskustvo se tako nekako definirao i meni za božićni ručak i dan poslije, a onda smo opet postali prekomotni i shvatili da nema smisla ni gubiti vrijeme na 5 vrsta kolača kad se u današnje vrijeme mogu kupiti zaista dobri. I drago mi je da to je osvijestila i moja mama, jer mame su obično te koje se izgube u moranjima.
Domaćica si i ako kupiš kolače
Imam prijateljicu čija mama svake godine radi dvadeset vrsta kolača. Dvadeset! Smatram se poprilično dobrom kuharicom, ali nisam sigurna ni da znam nabrojati dvadeset vrsta sitnih kolača. Koliko za to sastojaka treba kupiti? Koliko za to treba novaca potrošiti? Kupe li se zaista kvalitetne namirnice ili u želji da uštediš, radiš lošiju verziju koja nikome ni nije toliko fina? Pojede li se to? Uživaš li zaista u plodu svog rada ili si preumoran za blagdane i goste nakon što se toliko naradiš? Cijeni li netko tvojih dvadeset vrsta više nego što bi cijenio njih “samo” pet? Jesi li loša domaćica ako koju vrstu kupiš?
Moja baka radila je najfiniju makovnjaču na svijetu. Kad je umrla, silom smo se trudili za sve blagdane rekreirati istu. Od svega toga, za Božić bi nam, kad ju narežemo, došlo razočaranje što nije uspjela kao njena, a onda bi nas preplavila tuga što bake više nema. Trebalo je par pokušaja da shvatimo da uopće nije poanta priče baciti se u depru. Našli smo finu za kupiti. Bake se sjetimo neovisno o tome jel makovnjača domaća ili ne.
Poanta blagdana nikad nije koliko si se naradio. Sjaje li ti se prozori, imaš li dvadeset vrsta kolača s margarinom i visoku pšenicu na stolu.
Prosinac je doba druženja, smijeha i uspomena
Prosinac je doba druženja, smijeha, slaganja nekih lijepih uspomena. I zato sam odlučila da je na mojoj listi blagdanskih prioriteta okupiti prijatelje doma, da radimo zajedno božićne ukrase i zafrkavamo se. Nije mi važno hoće li ukrasi uspjeti, hoće li od svega toga nastati samo jedan veliki nered, hoće li djeca raznijeti po stanu grančice, mašnice i zadati mi posao da spremam. Želim da uživamo u trenucima, da nas ponese blagdanski duh, da okupimo drage ljude oko nas.
I još nešto, dok smo bombardirani sa svih strana sa svim stvarima koje nam djeluju primamljivo i koje moramo kupiti, zapitajmo se moramo li zaista? Iva, ovo govorim i tebi, ne treba ti uvijek samo zato što je sniženo! Kad sam bila manja, od svog sam džeparca znala odvajati kako bih kupila svojima neku sitnicu. Tati sam svake godine kupila dezić, on je svaki put pred otvaranje pitao jel opet dezić pa sam jedne godine našla rješenje i ubacila ga u kutiju da ne skuži po obliku. Kad sam mu dala poklon, rekao je da je ovo sigurno dezić u kutiji. Uvijek ću toga sjetiti. I nije li važno hoćete li pokloniti dezić, dezić u kutiji ili nešto treće.
Važno je da se probate što manje opteretiti. Nemojte na Badnjak juriti po dućanima tražeći onaj savršeni koji ne uspijevate pronaći da biste na kraju opet završili s lošim dezićem jer je jedini unutar budžeta. Sad je kasno da vam kažem da je najljepše poklone skupljati kroz godinu, kad u dućanu baš naiđete na nešto što vas asocira na tu osobu. S tim ste zakasnili, ali ako ste bez ideja, zašto ne poklonite neko iskustvo? U današnje vrijeme, kad postoji toliko sličnih stvari u različitim cjenovnim rangovima pa si svatko odmah kupi ono što mu treba, mislim da svi bježimo od nagomilavanja nepotrebnih stvari. Poklonite nekome nešto na što će morat potrošiti svoje vrijeme koje će posvetiti samo tome, bez ostalih distrakcija koje nas sve odvlače od nekog novog iskustva. Kuharsku radionicu, karte za predstavu, svašta se danas nudi. To je ono što će se pamtiti. Uz vrijeme provedeno uz najmilije.
I ne trčite nigdje na Badnjak, osim do lokalnog kafića da nazdravite s prijateljima. Note to self – očisti si raspored do školskih praznika koje toliko čekaš!
Želim nam svima što manje moranja, što manje ispunjavanja tuđih očekivanja, a što više iskustava i trenutaka koji će nas napuniti dobrom energijom! I samo nek je zdravlja!
Sretan Božić svima!