Nije nas bilo u Zagrebu samo 5 dana, a dočekalo nas je razlistano stablo ispred balkona. To mi je omiljeni pogled kroz prozor. Osjećaš se kao da si usred neke šume, a ne uz prezagužvane prometnice. Ujutro kad sam se probudila i pogledala kroz prozor, shvatila sam kako je prošlo nekoliko godina otkad sam zadnji put to i zamijetila. A proljeće je svake godine bilo tu. Zadnji put sam išla gledati procvjetale magnolije na Tomislavcu u ono doba kada je krenula korona i kada sam izjurila iz auta uloviti koji kadar i brže bolje se vratila nastaviti gledati kroz prozor zatvorenog auta, jer nije bilo dozvoljeno okupljati se previše okolo. Do tada sam to radila svake godine i čak se sjećam da sam te 2018. godine brže bolje pojurila s mojom bebom od svega dvadesetak dana da prve šetnje zabilježimo u najljepšim proljetnim kadrovima grada, uz procvjetala stabla japanske trešnje u Botaničkom, slušajući ptičice i ispijajući kavice na omiljenim terasama centra. Bila sam presretna što sam rodila baš u to najljepše doba godine. Mirisalo je na neke nove početke. Doslovno je tako i bilo. Tada smo svi kolektivno vjerojatno zadnji put i usporili.
Kad smo zadnji put zastali?
Nije prošlo puno godina od tada kada smo u svemu bili prisutniji. A gdje smo par godina kasnije? Gdje smo požurili i hoće li to vrijeme ikada usporiti? Sjedim tipkajući ovaj tekst i razmišljam što sve moram napraviti prije nego sutra odemo na put. Što sve treba pripremiti za put? Jesam li oprala svu odjeću? Bit će lijepo vrijeme pa bih trebala izvaditi i neke ljetne stvari. Što ćemo tamo obići? Jesam li rezervirala restoran? Bit će gužvasti vikend pa da ne ostanemo bez mjesta. Jesmo li odabrali sve aktivnosti za djecu?
Idemo li na odmor juriti u želji da što više toga obiđemo ili ćemo se prepustiti nekoj terasi, brčkati se u bazenu ili moru i cijeli dan provesti uz minimalno obaveza? Je li odmor kao odmaranje postao waste of time? Pogledavam na mobitel, notifikacije stalno pristižu i izbacuju mi misli iz glave. Prijateljica šalje poruku da se dogovorimo nešto vezano za put. To moram pogledati odmah jer možda moramo odmah rezervirati nešto. Dolazi mi mail s ponudom za neki posao. To isto moram pogledati odmah.
Netko mi je komentirao objavu na Instagramu pa mi izbacuje i tu notifikaciju. Stiže poruka da će mi se obnoviti tjedni flat. To zaista ne moram otvoriti odmah. Pišem i misli mi bježe prema ekranu pored mene, a ako ga okrenem, neću vidjeti kada me zove dostavljač. A treba mi paket do sutra pa ne smijem ni to propustiti. Gasim internet. Koncentracija na jednu stvar. Nekad se znam našaliti da razvijam ADHD. Previše otvorenih tabova, stalno je utrka s vremenom i obaveze nikad ne silaze s „to do“ liste.
Jesmo li ikad stvarno na odmoru?
Tako je bilo i prije jedno dva, tri tjedna. Uspavala sam djecu i sjela za laptop da dovršim jedan posao. U glavi mi je bilo sto misli i stavljala sam kvačice na obavljene zadatke, a sve neobavljene upisivala u bilješke u mobitelu. Odlično, za dva dana imam frizera i to ću obaviti tamo dok sjedim na pramenovima. To mi je jedino vrijeme u kojem nigdje ne ustajem, nitko me ne prekida, misli su mi slobodne, ruke su mi slobodne i ta dva-tri sata nekoliko puta godišnje čekam kao ozeblo sunce. Grozno je kad osvijestim da su rijetki takvi sati u svakodnevici. Završila sam sve što sam trebala, legla sam pored malene i učinila mi se toplom. Prvo poričem samoj sebi. Pa nije bila u kontaktu s nekim bolesnim. Sigurno se ugrijala ispod pokrivača. Onda pipam svakih par sekundi da se uvjerim da stvarno nije topla i da mi se učinilo. Rukom pa usnama pa više ne znam što bih smislila da se uvjerim da se to ne događa, ali ipak ustajem po toplomjer. Naravno, kad god mi se čini da je topla, nije mi se samo učinilo. Sutradan ostaje doma, obaveze se prebacuju na idući dan, što znači da ću kod frizera prekosutra ubaciti u turbo mode. Mantram da je do jutra bolje i srećom zaista je. Temperatura je pala, ali ja vam se štreberski držim onoga da mora biti minimalno 24 sata doma bez ikakve temperature prije nego ju pošaljem u kolektiv. To znači da će ju tata pričuvati idući dan dok sam u frizerskom. Nije smak svijeta, to je samo 2-3 sata dok radi, ja ionako uvijek moram raditi uz nju.
Živjela sam u tom uvjerenju do samog odlaska kad mi je rekao da to neće biti izvedivo jer ima sastanke na kojima puno govori. Vrtić mi nije bila opcija jer sam kraljica za iskomplicirati život samoj sebi. Ništa, ide sa mnom u frizerski. Prošlo je skoro 24 sata, nije se razvio nijedan drugi simptom. Ovo ćemo okrenuti u pozitivnijem tonu. Sjetim se svih onih objava na društvenim mrežama „Mommy and daughter time“, „Oduvijek sam sanjala da idem sa svojom djevojčicom u frizerski i to se upravo događa“, „Mi cure na frizuri“ i pomislim si – Čekaj, jesam li ja luda?
Mene od toga hvata jeza. Ona ima dvije godine. To znači da na frizuru idem samo ja, jer njoj frizuru ne može raditi nitko osim mene i to ni ja ne smijem uvijek. Dakle ništa od toga da se MI cure friziramo. Friziram se ja. Dok ne dišem. Dirat će vitrinu sa šamponima. Što ako će počet neutješno plakati dok imam folije na glavi, a ne mogu mrdnut? Što ako se krene penjati na onaj bazen s vodom? Ok, ajde da je to pola sata, ali to je jedno tri sata i nema šanse da toliko izdrži.
Slatke, svakodnevne laži
Iva, prodiši, promijeni mindset. Čudesno je kakvu moć samokontrole imam i kako se mogu prešaltati iz teške paničarke u zen osobu. Samo kad odlučim ne biti žrtva situacije. Promjena mindseta je stvarno čudesna stvar. Trenutak kad shvatiš da je to jedina opcija koju imaš, to je trenutak u kojem dobivaš krila. U trenutku u kojem prestaješ gledati na stvari kao na teret, tada one to i prestaju biti. Ali stani, zašto sam uopće paničarila oko ovoga? Zašto ovo ne pretvorim u neki naš mali event? Imale smo sat vremena da se spremimo. Da odlučim idem li s njom ili da otkažem sve? Bilo je jasno što sam odabrala. Ljubavi, želiš li ići s mamom kod frizera?, pitala sam ju. „Ja ću biti flizelka i neće teta mene šišati, samo mamu“, odgovorila je. Imamo dogovor. Odabrala si je outit otišle smo prvo da joj kupim labelo na princeze, to će joj biti zanimacija dugo vremena. Spremile smo i 2-3 slikovnice. Spremila sam i malo hrane u slučaju da zagusti pa da ju moram nečim potkupiti (don’t judge me). Spremila sam se kao za jednodnevni izlet.
Bilo je prelijepo. Nisam poskidala sve kvačice s to do liste, ali to je ionako palo u drugi plan. Budem dok će spavati. Sad je fokus na njoj i da njoj ovo bude lijepo iskustvo. Ona nije treptala prvih pola sata. Držala je svoje labelo i gledala se u ogledalo. Nije ni pobacala sve bočice iz vitrine. Možda je samo jednu dotaknula uz „Samo ću malo pogedati“. Nije čak ni imala apetit za moj mito. Bilo je dinamično, izmijenjivali su se ljudi, fen, folije, škare, boje, sve je bilo novo. Izašla je s frizurom s kojom je ušla, baš kao po dogovoru, a ja sam osim s frizurom izašla i s dozom hrabrosti da ovo opet ponovimo. Ali ovaj put ciljano. Hej, pa to je bio naš pravi mali dejt. Te stvari radiš s mamom i te trenutke pamtiš. Kako sam bila glupa, a skoro sam nam ovo uskratila. I opet sam osvijestila da nema smisla stvarati scenarije koji se možda neće dogoditi. Prioritete dana smo presložili, a na kraju smo sve važno i obavili.
„Kad ti to sve stižeš?“, postala je jedna rečenica koju jako često čujem. I već se lovim kako izgovaram „Ma joj, to nije istina, ne stižem ništa koliko bih trebala“. Vidim da i drugi pribjegavaju sličnim odgovorima. Toliko toga ne napravim zapravo. Dan prekratko traje. Nitko ne stiže sve…
Zašto se stalno pravdamo nekome? „Znaš, moje dijete ne gleda crtić. Upalim samo Juhuhu dok se sprema za vrtić“. „Dam joj samo nekad u restoranu da ne napravi dramu tamo gdje je puno ljudi“. „Ma dam mu samo u vožnji, ne mogu voziti dok se dere“. Pohvališ prijateljici na večeri majicu, a ona kaže „Joj draga, ma to je stara, nije ništa posebna“. Zaista? Odlučila si se spremiti za van za večeru na koju nikad ne stižeš ići, jer djeca, i onda napokon uspiješ odabrala si staru majicu koja ti nije ništa posebno? Nisi, nisam ni ja. Stara je možda jer voliš tu stvar i zato ju držiš sve ove godine u ormaru, ali nije „ništa posebno“ jer sigurno nisi usput zgrabila nešto bezvezno kao ujutro kad vodiš djecu u školu s napola zatvorenim očima. Volim i ovu – „Ja nikad ne dajem djeci slatkiše, osim kad ih povedem sa sobom negdje pa da imamo za svaki slučaj da budu dobri“. Ni ja stara moja, čak ni u frizerski. Dođu ti gosti pa kažeš „Joj neuredno mi je, zanemarite kaos“, a sigurno si spremala prije nego su došli. I ja sam. Pohvali ti netko ručak, a ti kažeš „Ma joj, zna mi ispasti i bolje“. Nemoj!
Imam dojam da je i ta rečenica „Ništa ne stižem ni ja“ postala kao jedna slatka mala laž koju govorimo da opravdamo sebe drugima ili da dignemo tuđu vrijednost ili zapravo još više da sebe uvjerimo u nešto za što smo svjesni da nije tako, ali će nam dati neki kratkoročni „feel good“ trenutak.
Prioriteti kao putokaz života
Ja evo, najiskrenije mislim da stižem sve! Sve potrebno i sve važno. Ali biram prioritete. Danas nisam stigla pospremiti stan jer mi nije bio prioritet. Danas nisam stigla oprati kosu jer mi nije bila prioritet. Danas nisam klincima skuhala vrtić jer mi je prioritet bio odmoriti, a ionako su ručali u vrtiću i školi. Sve ono što sad nisam, odradit ću u trenutku kad mi bude prioritetnije od nečeg drugoga ili kad me stisne rok (da ne kažem zasvrbi glava). Ali danas sam stigla sve ono što sam si postavila kao prioritete. Neke stvari sam prebacila na sutra, ali sutra sam ih odradila. Skupa s onima koje su bile na listi za sutra pa sam mislila da ću se u jednom trenutku onesvijestiti. Taj dan nisam odmorila. Ne zato što sam si krivo rasporedila vrijeme. Nego zato što sam zapela na nekoj wapp grupi ili skrolajući internetom. Ali očito je da sam si tada za prioritet postavila „mozak na pašu odmor“ radije nego da legnem i zatvorim oči makar na 15 minuta. A to bi me vjerojatno napunilo i 15 puta više i zahvaljujući tom odmoru bih možda odradila nešto drugo što sam prebacila na sutra.
I tu lako upadamo u tu „Ništa ne stižem“ zamku. Neke stvari su na to do listi zaspale. Evo meni na vrh liste već pet mjeseci piše „Nazovi zubara za aparatić“ i stalno to guram iz svih zapisanih datuma jer sad će proljeće, sad će ljeto, uvijek će nešto drugo dok to ne odlučim staviti kao prioritet. Nije se dogodilo da nisam stigla nazvati zubara, nego jednostavno, očigledno, nisam još čvrsto donijela tu odluku. I zato, prestanimo se zavaravati da ne stižemo, nego osvijestimo da biramo neke druge opcije. Prečesto „mozak na pašu opcije“. I to je ok, ako to osvijestimo i ako smo ok s tim. Ako neće patiti sto drugih stvari koje zbog toga „nismo stigli“. I zapravo mislim da su sve te distrakcije i ukrale moć trenutka. Nemamo dosade. Ne stanemo na prozor i ne gledamo kroz njega u rasvjetalo stablo. Između dva zadatka prelistavamo poruke i mailove. Zbpg njih često nismo čuli ptičice i proljeće. Prošetali botaničkim zaista promatrajući prirodu. Jer smo jurili, a distrakcijama punili sve rupe u rasporedu.
A jesmo li zaista morali sve što smo si zadali? Ne čekaj drugo proljeće da ga zaista udahneš. Pozovi prijateljicu na večeru. Pohvali joj outfit. Prihvati kompliment koji će tebi netko dati. Povedi jedno dijete na neki mali date, samo vas dvoje. Ili ako ih imaš više, povedi ih sve zajedno da prošetate kroz zazelenjeni grad bez da usput „morate“ obići nešto ili naći se s nekim. Nemojte ih naučiti da se kroz život juri. Sjednite na livadu i osvijestite baš ovaj trenutak. Sigurna sam da niste dugo.
