Foto: prostooleh / Freepik, EyeEm / Freepik, Freepik
Mame olabavite, poručuje u novoj kolumni IwaIva govoreći o odnosu majke prema životu, obvezama prvom, drugom djetetu, ali i okolini. Uživajte!
Bile smo vani u parku s prijateljicom moje djevojčice, obje su imale nešto manje od dvije godine. Bile su slatke i razigrane, voljele su biti skupa u parku iako u tom uzrastu igra nije ni približno ona prava, ali spuštale su se niz tobogan, skvičale od zadovoljstva, mi odrasli smo cupkali oko njih u stopu da ne ubiju nekoga po putu jer one vide samo svoj put. Mislim, što drugo očekivati od djece s nepune dvije godine –daj im slobodu, ali osiguraj teritorij da nije opasan za njih i druge. U tom trenutku malena je prijateljica od silne sreće i uzbuđenja zagrlila random (par mjeseci mlađeg) dječaka koji se tu našao i oborila ga u tom naletu uzbuđenja na pod. Iz moje perspektive neutralnog igrača, nije se dogodilo ništa.
Malo su pali oboje, nisu se puno udarili, on se možda više preplašio nego udario jer nije očekivao tu situaciju. Iz perspektive bake koja je bila s djevojčicom, nije se dogodilo također ništa značajno jer je bilo jasno da je namjera bila iz čiste radosti, ali svejedno je imala potrebu ispričati se mami dječaka. Iz perspektive mame dječaka, situacija je otišla puno van kontrole. Pregledavala mu je zjenice, u tom plaču molila ga je da napravi par koraka kako bi vidjela hoda li ravno, ima li potres mozga i treba li otići do pedijatra. Morala sam se malo udaljiti jer me počeo hvatati nekontrolirani smijeh. Znate ono kad situacija nije nimalo smiješna, ali u pomiješanoj emociji totalno opali na krivu stranu. Ispričala bih vam jedan primjer, ali moj morbidni humor čuvam samo za one najbliže koji su navikli na njega. Vratimo se na priču. Nije me samo ulovio nekontrolirani smijeh, nego sam točno vidjela neke dijelove sebe s mojim prvim djetetom. Valjda me je to i nasmijalo.
Vrijeme liječi sve pa i stroge kriterije
Imali smo malo društvo, njih 4 bebe, od kojih su tri bebe prva djeca u obitelji, bez ikakvih doticaja s vrtićkom djecom. Dakle od 1 do 10, kao potencijalne kliconoše bile su minus 300. Imali su skoro godinu dana, došli su kod nas, dezinficirala sam sve. Parni čistač, ostaci onih dezinfekcijskih sredstava iz rodilišta, nedaj Bože da tako mala djeca dolaze u nešto ugrožavajuće. Lako za to. Kad su otišli, ponovila sam sve. Podloga, igračke, nema stvar koju nisam provukla kroz ruke i alkohol da ne daj Bože moje malo dijete ne pokupi kakvu zarazu jer su svi sve lizali. Nema veze što svaki dan koristimo lift u kojem se kroz dan prevezemo s barem desetak nepoznatih ljudi. Bdiješ nad njima, paziš da nešto ne ubace u usta, ne puštaš ih da pužu po bilo kakvim podlogama, paziš u interakciji s drugom djecom da nitko nikog ne dotakne i ne ozlijedi. Bila sam ta prebrižna mama. Ne znam gdje je ta osoba nestala par godina kasnije, ali srećom, nestala je. Valjda sam se nagledala u koliko blata je moje dijete kojem sam sve sterilizirala ležalo pa nisam odreagirala nimalo burno kad sam vidjela kako moje drugo dijete, s tada cca godinu dana sjedi u parku i jede trokutić Zdenka sira koji je pronašla kraj tobogana dok sam ja, shame on me, pričala s drugom mamom i nisam budno gledala u malenu. Ok, odmah sam joj bacila sir iz ruku, ali nisam baš jurila na hitnu. Sve je to stvar iskustva.
Nije nenormalno da si mama s prvog dijela priče, osim kad postaneš mama s drugog dijela priče. Sjetite se samo kako smo na početku korone prali ambalažu. Ja odlazim u dućan obučena kao deratizator. Ako prolazim kraj nekoga, zaustavljam dah. Mijenjam rukavice na izlasku iz dućana da sjednem u auto ipak s novima, a onda deratizator dolazi kući, predaje mužu vrećice koje idu na luftanje na balkon, skidam sa sebe sve slojeve robe, idu ravno u mašinu, ja na kupanje i tek onda čista diram tipke na mašini. I onda kreće ribanje ambalaže kad se malo izlufta. Funny story, zar ne? Pronađi poveznicu s početkom majčinstva. Kroz vrijeme i iskustvo smo pak, nasreću, olabavili. Olabaviš s vremenom svakako.
Panika od svega
Sjećam se sebe prije skoro sedam godina. Početak dohrane. Čitala sam tjednima ranije o tome, raspitivala se kod frendica s djecom, učlanila se u neke grupe. A onda odjednom stojim ispred police u dućanu sa zdravom hranom i gledam te proizvode. Tražim amarant. Amarant ili ekspandirani amarant? Čekaj, koje točno od tog dvoje su u onoj grupi za kašice za bebe spominjali? Uzimam mobitel, otvaram grupu, upisujem u tražilicu. Jedno se preporuča, drugo ne, znala sam da ću pomiješati i sad ne mogu naći. Zašto nisam screenshotala? Ili je to bio proso? Čekaj, jel se on namače preko noći? Ili se kvinoja namače? Neću to što se namače, to moram skuhati sad kad dođemo doma. Zašto ja tek sad otkrivam te namirnice? Kakva sam ja to majka? Malac se već meškolji u kolicima dok ja čitam na poleđini amaranta, prosa i pitaj Boga čega sve već, zovem mamu, ona ne zna. Kvragu, i ja sam našla nju zvati. Svaki put nastavi u regularnom tonu „Ja ne znam zašto vi sad toliko filozofirate, mi smo vama davali čaj i kekse“. Ali mama, vremena su se promijenila, znanost je napredovala i nova otkrića su dokazala… Ma znaš što, moram ići. U sekundi se naživciram. Stigla sam kući s amarantom. Neekspandiranim. I dalje ne znam koji je pravi. Đizs, kako to smrdi kao da se pokvarilo. Jesam li trebala namočiti? Što da ja sad radim s tim? Ništa, ajde idem mu dati pa što bude. Cure kažu da je to baš fino s voćem.
Zblendala sam jabuku, naravno neprskanu koju nisam dala mužu da pojede, jer posebne namirnice čuvaju se za bebu, mi možemo i krepati, jel. On pljuje ovo. Naravno, kad smrdi na pokvareno. Koliko sam vremena izgubila, ajme. Još sam i potrošila zadnju domaću jabuku. Što ću sad? Mamu ni ne smijem nazvati jer će me „udaviti“ da skuham juhicu i zgnječim mrkvicu i da mu to dajem. Kako da djetetu od 6 mjeseci dam juhu, to ne piše u nijednoj uputi. Grupa jasno kaže „Mrkva je čistač tla i ne daje se prije osmog mjeseca“. Glava će mi eksplodirati. Ako sam se ikad žalila da me dojenje iscrpljuje, ova dohrana će me u grob odvesti. Kuhala sam i kuhala, trudila sam se rotirati namirnice, po cijele dane smo bili u filmu „Ja se ubijam od kuhanja, on baca, ja ribam pod pa opet ide vrijeme za novi obrok i vrtimo se u krug po cijele dane, svaki dan“. Nije bio baš neki jelac, ali iz sadašnje perspektive, ne bi nitko jeo pored tempirane bombe zvane mama koja se osigurala s informacijama iz mamećih grupa i sad ona provodi tu eksperimente bez imalo odstupanja. Goodbye pameti.
Mame olabavite, prekršite koje pravilo
Znaš što sam shvatila par godina kasnije kad je moja malena kretala s dohranom? Pravilo broj jedan – opušteno! Pravilo broj dva – jedemo svi zajedno. Pravilo broj tri – zaboravi namirnice s kojima ne znaš što da radiš. Ok, nemoj ovo primijeniti ako nisi od kuhanja i ako ne znaš općenito što da radiš s ijednom namirnicom. Zaboravi grupe, uključi zdrav razum, educiraj se s osnovnim informacijama od strane ljudi koji su se školovali za to, ali i dalje imaj na umu sve ranije navedene točke. Olabavi! Ali znate koja je ključna stvar oko koje treba olabaviti? Mišljenja drugih! Najveći teret koji s vremenom u životu izgubiš je opterećenost od tuđeg mišljenja. Jel bi bila tu gdje jesi da si pitala nekog drugog za svaki svoj korak i čekala tuđe odobrenje ili stala na tuđu sugestiju koja ti nije imala smisla? Ne mislim samo na stvari koje se tiču djece. Ali kada dođu djeca, onda posebno to osvijestiš. To su sve stvari koje bih ja sada s ovom pameti najradije momentalno usadila i svojoj djeci, ali i oni će spoznati sa svojim metodama pokušaja i pogreške da je najveći nivo slobode koji mogu dotaknuti činjenica da su se zauzeli za sebe i bez grižnje savjesti otpustili sva tuđa mišljenja koja su im svako malo pokušavala sjesti na ramena.
Vjerojatno će to spoznati i sami tek kad i oni dobiju svoju djecu. Tek kad shvate da u životu nema ništa važnije nego imati fokus samo na svoju obitelj i rast pa makar to značilo da ćeš otvoreno reći onom drugome da te ne zanima njegovo mišljenje, tj. da ga nećeš poslušati. To su sve stvari koje bih ja sada s ovom pameti najradije momentalno usadila svim novim mamama. Ali i one će svojim metodama pokušaja i pogreške i vjerujući svojoj intuiciji najbolje usvojiti i prilagoditi sebi i svojoj obitelji. I znam, većina dobronamjernih savjeta i dolazi upravo iz želje da nekome napravis shortcut do onoga što si sam spoznao. Ali trebaš imati na umu da nemamo svi iste perspektive pa ni činjenica koju usvajamo, koliko god nama bila realna – nekome nije. I obrnuto.
Savjeti koje (ne)tražimo
Moj sin je imao par mjeseci, išla sam s njim šetati. Bio je u klokanici i to nam je savršeno odgovaralo da odradi svoj kratki dnevni nap. Zaustavila me jedna baka i rekla „Ti vrag mater, što ti beba radi u ruksaku“, nasmijala sam joj se simpatično, ali ona se nije dala i kvocala je za mnom kako mi mlade mame uopće nismo normalne.Drugi dan vozila sam ga u kolicima, bilo je kasno poslijepodne, a onda me zaustavio jedan stariji bračni par da mi kaže da nije dobro da mi beba sad spava u kolicima jer ću pokvariti noćni san, a onda ćemo kukati kako ta djeca ništa ne spavaju i kako smo umorni. Osim što iz ove priče možete zaključiti da očito sam mamac za penzionere koji će mi rado udijeliti pokoji savjet iz rukava, onako usput na ulici, vjerojatno ćete se i sami sjetiti nekog „dobronamjernog“ koji je vama netko nabacio po putu. Doji, nemoj dojiti. Ne, ne, imam bolji primjer. Mislim da se sva koplja lome uvijek oko toga je li dijete dovoljno toplo obučeno. Pa čak i kad i misliš da je, nije. Ali kad ih fakat utopliš ono fest da imaju i skafander i deku, onda će se sigurno naći netko tko će reći da to nije dobro za djecu i da mi mladi roditelji zaista pretjerujemo s utopljavanjem. Jedino me u tome razveseli što me još uvijek netko ubaci u koš zvan „mladi roditelj“. A ne starija prvorotka. Većinom će to biti neki usputni savjeti na koje ćeš odmahnuti rukom i život će se nastaviti dalje, lako za takve, ali često će to biti savjeti iz bliže okoline u kojoj će se druga strana uvrijediti ako odbrusiš ili ne poslušaš.
Našim prijateljima je baka čuvala dijete i bacala ručak koji bi napravili za njega dok ga je ona čuvala „jer ga muče s tim varivima“ pa mu je ona svaki dan radila pomfri jer to voli i sretan je. Ja sam pak mislila da ću za svoju bližu okolinu morat tražiti ručno napisano, poštambiljano i potpisano pismo fizijatra na kojem će najvećim mogućim slovima biti napisano „NEMOJTE JOJ DAVATI RUKU I TJERAT JU DA HODA“. Jer naravno, moš mislit, nama su davali ruku pa gle nas sad, svi normalni. Nekad će to biti netko tvoj jako blizak pa ćeš mu moći odbrusiti jer su navikli na tvoj „dugački jezik“, ali nekad će biti netko tko će to shvatiti drugačije.
I to je ono što želim reći – to nije tvoj problem.
Puno baba, kilavo dijete
Ljudi će uvijek dijeliti savjete, dobronamjerne naravno, ali na tebi je da se zauzmeš za sebe, svoju djecu i svoju obitelj i kažeš – E ne možete mu davati pomfri pored variva koje sam mu ja skuhala! Pod koju god cijenu. I taj trenutak kad znaš da si napravio dobro za vas, to je trenutak u kojem možda u početku osjetiš malu nelagodu, ali u konačnici osjetiš samo slobodu.
Nedavno sam imala goste. Kuća mi nije bila ni približno uredna. I nije mi bilo ni najmanji bed. Nisam stigla. Bila sam rastrgana između toliko stvari da nisam stigla usisati i prebrisati neke površine. Ionako mi nitko nije došao zbog čiste kuće. Nikom se nisam ni pravdala. Nekad bih osjećala nelagodu. Sada sam osjećala samo oslobođenje. Ova zrelost koju razviješ je totalni „game changer“. Koliko smo blesavi kad smo mladi. Ali i to je sve put. Bili mladi roditelji koji sve sterilizirate ili oni koji biraju namirnice s kojima se prvi put susreću, važno je znati da na kraju priče uvijek možete mirne savjesti reći „Molim vas da izujete cipele kad ulazite u moj dom“ ili „Danas nemojte dolaziti, htjeli smo malo biti solo“, a posebno „Taj pomfri moje dijete neće pojesti jer ima varivo koje sam ja skuhala“.
POVEZANI ČLANCI: iwaiva
