Zazvonio mi je mobitel. Nepoznati broj. Fi delilili! Čujem kako se netko dere s druge strane kao u tunelu. Whaaat? Čudan glas ponavlja iz tunela – Fi delilili! Ništa vas ne razumijem, objašnjavam na engleskom. A on daje sve od sebe da izgovori što tečnije i skužim da govori food delivery. Ahaaaa, u ulazu je i zato odzvanja, nije nitko u tunelu, naručila sam hranu, zaboravila sam već na to jer sam se automatski nakon što sam kliknula narudžbu prebacila u drugi film.
Ponekad se uhvatim da razmišljam lovi li me demencija, ali uz djecu i gomilu obaveza sam razvila svojevrsni poremećaj pažnje. Nemam ništa protiv svih ovih ljudi koji su došli kod nas trbuhom za kruhom, da me krivo ne shvatite. Uvijek se trudim i pohvaliti npr. djelatnice u kvartovskoj pekari kako se genijalno trude pričati hrvatski, skidam kapu! Ali uvijek se pitam kako bi se moj deda sporazumijevao s njima na engleskom da je još živ. On je u svojem novčaniku imao zapisanih par engleskih riječi u slučaju da zatreba, znate da su stariji ljudi “kemijska i papir generacija”, a u njegovom pisanom telefonskom imeniku su se nalazili svi brojevi ovoga svijeta koje je ikad zvao i koji su zvali njega, ali kad bi zazvonio “fi delilili” tip, mislim da bi ostao gladan. I preplašen.
Svaki dan ista bitka
Ne znam za vas, ali mene je umorilo to kuhanje. Svaki dan ista bitka – što skuhati, a da nitko od ukućana ne frkne nosom. “Opet ti i to tvoje zelje”. “Jao ne, opet juha, znaš da mi je to najgore kad napraviš”. “Meso i krumpiri, to volim, ali zašto baš to meso i zašto ne pire krumpir”. Otprilike su to rečenice koje slušam od mog sina svaki dan nakon škole. A ja sam mislila da će nakon škole biti gladan i pojesti što god da napravim. Možda da isprobam pohane gumene bombone s kečapom, mislim da bi to najbolje prošlo. Malenoj idu petice pa što god da napravim, uzaludno je. Ona bi mogla živjeti na juhi i mandarinama. Ajde bar juhu imam svaki dan. I sezona je mandarina! Ali taj dan mi je puknuo film. Ljudi, imam i ja sto zadataka koje moram obaviti. E pa zato je danas dajem otkaz u kuhinji i za ručak “fi delilili”.
Ma koliko god bila organizirana, s isplaniranim obrocima kroz tjedan, narezanim povrćem, zamrznutom hranom koju samo treba dovršiti, taj ručak mi je počeo predstavljati golemi teret jer moram izaći iz nekog filma u kojem jesam, iz posla koji radim. Pripremi ručak, skuhaj ručak, pomozi malenoj da pojede, pospremi sve nakon ručka, to nikad nije “samo par minuta”, to se uvijek pretvori u to da skroz ispadnem iz bilo kojeg misaonog procesa u koji sam ušla radeći nešto. A kad imaš posao koji je često kreativan, gotovo, ode i inspiracija. Jednom sam pročitala super rečenicu koja mi se baš urezala. Kad radiš za šefa, onda daješ sve od sebe da što bolje napraviš, da netko to prepozna, da te nagradi promaknućem, poštuješ rokove, ostaješ prekovremeno. Kad radiš za sebe, onda te već jedan ručak koji moraš napraviti uspije izbaciti iz sedla u koje se teško vratiš automatski. Loviš krivine i dopustiš si više distrakcija s izgovorom da možeš to odraditi i kasnije, umjesto da stisneš još jače nego kad radiš za nekog drugog. I svaki put kad dođe taj ručak tajming, jer moraš zbog djece, meni ode motivacija za život uopće.
Razmaženi smo svi do jednoga
Razmišljam kako su vremena nekad bila jednostavnija, za cijelu obitelj. Živiš u malo široj obiteljskoj zajednici, rano odeš na posao, nema tolike gužve u prometu, što znači da si relativno brzo nakon posla i doma. Ne tražiš parking još pola sata kad stigneš napokon pred zgradu. Dođeš kući, raskomotiš se, čeka te ručak koji je vjerojatno već napravila baka, što znači da je vjerojatno obavila i nabavku. Legneš odmoriti, klinci ti ne skaču na glavi jer im upališ crtić koji je na televiziji, i znaš da će to zaista biti jedan crtić, a ne Nick Junior bez granica sa sto i jednom epozodom Psića u ophodnji zaredom pa ne moraš s nikim voditi rat oko gašenja TV-a. Klinci se poigraju u sobi s jednom od pet igračaka koje imaju, ne naprave toliki nered kao sad s pedeset i dvije koje imaju, odu van sa svojim ključem oko vrata, povedu mlađeg brata ili sestru, ne moraš i ti stajati u parku i ne strahuješ oko prometa i nervoznih vozača koji se već pola sata vrte u krug po kvartu tražeći parking.
Kasnije se svi obiteljski podružite, zaista kvalitetno, bez pretjeranih distrakcija, svi su odmorni, zadovoljni, život je lagan, navečer se brzo ide i u krevet. Hrana se jede sezonska, nema svega na izbor kao sad. Kako bi moja mama rekla, mi smo se znali zaželjeti graška, čekali smo sezonu, onda ne moraš puno smišljati što ćeš jesti, grašak na sto i jedan način, i veseliš mu se jer si ga se poželio, a sad nije fora kad ga možeš kupiti baš svaki dan. Sad u svako doba godine imaš i dragonfruit i plod kaktusa i sve ostalo što ne znam ni prepoznati i onda se pitamo zašto smo svi toliko razmaženi.
No opet, imaju ova vremena svoju prednost. Mislim da mi je ipak lakše svaki dan smišljati što za ručak, nego da moram polagati svakodnevno račune mami. Ili ne daj Bože svekrvi. Dajte vi meni ovo što je nama naša borba dala, makar bila 50 posto vremena u danu nakostriješena.
Gdje je selo da odgaja?!
Zadnjih dana se osjećam toliko demotivirajuće, kao da me pregazio kamion, a ispričat ću vam u nastavku i zašto. Subjektivan osjećaj, znam, ali zato su mi misli stalno na tom selu koje je prije odgajalo djecu. Sad smo tu samo moj muž i ja, s ulogama svakog pojedinca iz tog nekadašnjeg sela, a uloge su već na stereoidima u ovom današnjem svijetu u odnosu na one nekad.
Osim intenzivnih prilagodbi na školu i vrtić, dočekala nas je još jedna vrtićka viroza i svi moji planovi za taj tjedan pali su u vodu. Otkazuj sastanke, pomakni rokove, otkazuj neke privatne dogovore. Ma samo dok se javim odmah ujutro u vrtić i doktorici, već mi je previše obaveze na jedan bolesni dan, a onda kreću sva ova ostala otkazivanja ili još gore, sve ono što nisi mogla otkazati. Već sam pomalo ispala iz onog filma u kojem je uvijek netko doma bolestan.
Moj sin je bio rekorder u skupljanju vrtićkih bolesti. Da postoji album sa sličicama vrtićkih bolesti, skupili bismo već sve. Nekoliko puta. Nije loša fora. Skupiš sličice, pošalješ ispunjeni album i dobiješ za nagradu na primjer inhalator. Sad bih možda imala uspješan biznis rentanja jednog od nekoliko dobivenih inhalatora. Srećom, mene je tada zaobišla svaka njegova bolest. Srećom, jer ionako sam prve dvije godine vrtića u komadu odradila na poslu maksimalno devet dana, najčešće samo četiri ili pet pa onda tjedan bolovanja. Tjedan posla, tjedan dana doma i tako u krug. Zaradila bih mjesečno nešto malo više od pola plaće, taman da se zapitam zašto uopće radim.
Al ljudi, zaista je teško biti i mama i ganjati karijeru te prve godine kada ti dijete kreće u vrtić. Već si po defaultu emocionalno nestabilna jer su ti sve misli usmjerene na dijete koje si ostavila u suzama. Posebno kad ti je to prvo dijete. Svaku radnju odrađuješ misleći na dijete i pitaš se je li se umirilo. Što sad radi, kako se osjeća, je li se uspjelo zaigrati, kako će nam izgledati dan kad ga pokupim, hoćemo li biti u simbiozi jer se boji da smo ga napustili ili ćemo uspjet negdje prošetati i poigrati se. Zadnjih par minuta radnog vremena samo gledaš na sat kad ćeš krenuti po njega da vidi da ga nisi izdala i ostavila zauvijek.
Moja malena si već sad kao mantru ponavlja “Mama doć, mama dođe svaki dan. Svaki dan!”. Na njen “svaki dan” mi srce puca. A istovremeno, vraćaš se životu, želiš biti uspješan i na nekom drugom polju, daješ dodatne napore da baš nitko ne primijeti da ti misli odlutaju češće pa se trgaš da se pokažeš još boljim na poslu. A usput gubiš sve bodove kod kolega koji su ionako taman trebali neku novu žrtvu za trač partije, pa kud bolje od jedne mame koja sigurno izmišlja bolovanja, jer tko je toliko bolestan. Kako god okreneš, uvijek si na jednom polju u svojoj glavi gore, na drugom dolje. Povratak s bolovanja da ti krila na poslu, a već krajem tjedna ti odreže krila. Ali tada si bar s djecom koja su ti falila. U nijednoj verziji nemaš sve, barem taj prvi period. I točno sad opet proživljavam isto u emocionalno smanjenom obujmu i u nekoj drugoj režiji. Samo što sam sad u kombinaciji s ovim prilagodbama i stresom koji me oprao nastradala sa svakom virozom i ja. Dok se svi zavrtimo, krenemo s novim virusom ispočetka. Dala bih sad sve za ono selo dok ne posložim natrag sve na svoje mjesto.
Viroza na virozu…
I uvijek me to dovodi do pitanja – tko vodi bolesnu djecu u vrtić? Kužim da nemaju ljudi gdje s njima, nisu nažalost svima poslodavci dovoljno friendly da im odobre bolovanje, nekome će nažalost posao itekako visiti na tankoj niti, rokovi često stišću, nemaju svi ljudi ni bake ni djedove u blizini, nikoga tko može uskočiti. I znam, naporno je doma izdržati već pred kraj kad je svima dosta kuće, temperatura je možda otišla, a treba još koji dan da odu i ostali simptomi. Ako radiš od doma, posebno je naporno ishendlati njih nedovoljno zdrave, a dovoljno željne kretanja i svoj posao, ali odvest ih bolesne u vrtić gdje će zarazit nekog drugog pa drugi trećeg pa treći opet tvoje, to su igre bez granica. Već sam razvila određeni PTSP od dječjih bolesti.
I ne šalim se, nekad se znam uhvatiti da kalkuliram možemo li se s nekim vidjeti i kakve su šanse da to prođe glatko. Tjedan pred rođendan ili neko veće putovanje bih najradije da ih mogu staviti pod stakleno zvono. Ovako titraš hoće li sve propasti, a već si platio. Mislim da nam je svima i ona kobna 2020. godina razvila neki senzor koji ranije nismo imali ili mi se to samo potrefilo s vremenom kad sam s prvim djetetom svakako ušla u taj začarani krug bolesti i želje da ih što više zaobiđeš, ali stvarno mi je postalo iritantno koliko nam je životnih planova palo u vodu jer je netko doveo bolesnu djecu u vrtić. S godinama oguglaš pa shvatiš da šmrkav nosić nikom nije bolest i pomiriš se s tim da će svi šmrcati. Shvatiš i da ne treba u glavi raditi filmove oko nečeg što bi se moglo dogoditi, a možda i neće, pa ideš na yolo varijantu makar svi ležali u krevetu tjedan kasnije, ali znaš da je vrijedilo i da nema smisla život stavljati na pauzu samo kako se netko ne bi razbolio.
Prije nekoliko tjedana odradile smo virozu koja se malo zakomplicirala pa je sve potrajalo, baš sam se već osjećala kao da smo u zatvoru. Kad je napokon bila dovoljno zdrava da ide van, ali na preporuku pedijatrice je još par dana izbivala iz vrtića da ne uđe odmah u novu zarazu, dane smo provodile na zraku. Sigurna zona, parkovi su ujutro praznjikavi, taman da istroši energiju i udahnemo zrak. Igrala se na toboganu, a pored je gospođa ljuljala svoju djevojčicu i krenula u razgovor sa mnom. “Ma joj, te viroze, evo moja je jučer povraćala, jutros također”. Pala mi je roleta. Pa što radi dijete vani, pobogu?? Samo smo promijenile park. Nisam bila kapacitet za povraćanje nakon 10 dana temperature. Al nisam ni sanjala da će nas to ipak dočekati sutradan, imam ja i drugo dijete.
Pomozi si koliko možeš
Znate sto je najgore kad imate više od jednog djeteta? Osim što znate da će istu bolest pokupiti vjerojatno i ono drugo? To što bolesnom djetetu obećate da ćete za minutu doći leći kraj njega pomaziti se, a to se nikad ne ostvari. Jer presvuci manje. Skuhaj im doručak. Skuhaj čaj. Operi zdjelu u koju je povratio, pazi da malena ne opere svoje male šalice za kavu u onoj u kojoj je to upravo obavio dok sam prala prethodnu. Ne pitajte!!! Operi kauč na koji je otišlo. Gasiš požar za požarom dok usput obavljaš samo ono osnovno i jednostavno ne uspiješ biti mama podrška. E to me izjede živu. Tad bih i ja najradije sjela i nazvala svoju mamu da dođe. Okupila cijelo selo oko sebe!
Nemam selo, ali blažen bio dan kad sam nam uzela usisavač za dubinsko čišćenje namještaja i sušilicu za veš. Bez ta dva aparata ne pomišljajte na kolektiv! Ni na majčinstvo. U rodilištu bi trebali dijeliti kupone s barem 50 posto popusta na sušilice, kao must have opremu za kućanstvo s djecom. Jer i mi mame trebamo neke male pomagače! Btw, molim vas da mi vi s npr. petero djece objasnite kako zadržavate zdrav razum kad se zaredaju svi u krug.
Bilo kako bilo, ono doba godine kad ćemo izgubiti zdrav razum, tek dolazi. Naoružajmo se vitaminima, zdravim navikama, planovima za boravak u prirodi s dragim ljudima i nekim malim guštima koji će nas puniti dobrom energijom. U tome je ionako sav smisao, bili u kolektivu ili ne. To je ono što puni baterije i budi motivaciju! A kad vam je svega dosta, “fi delilili” spašava barem jedno popodne!
