Dnevnik mame

Mamin dnevnik: Naučimo od muškaraca, ponekad treba znati zaboraviti na djecu

mamin dnevnik

Pakirala sam stvari za putovanje. Uglavnom nikad ne pripremam stvari za put par dana unaprijed, pa čak ni onda kad znam da ćemo biti odsutni duži niz dana, nego imam već svoj razrađeni sistem tako da večer prije putovanja paralelno vadim stvari iz sušilice i slažem na hrpice po članu obitelji, zauzimajući pritom sve ravne prazne površine po stanu, dok usput vadim složenu robu iz ladica i pridružujem friško osušenim hrpicama. Istovremeno koristim i priliku da zavirim ima li u ladicama nešto što su klinci prerasli pa da i to odmah eliminiram. Lakše mi je stvari s puta vratiti u malo rasterećenu ladicu, posebno jer uvijek donesemo nešto novo pa se opet popuni. Uz sve to još radim i generalku stana da nas ne dočeka kaos kad u povratku s puta unesemo kaos. Promijeni posteljinu. Očisti sve površine u kuhinji. Pregledaj sve u frižideru. Operi wc. Long story short, večer prije puta sam hobotnica i volim ta dva, tri sata sve odraditi u miru – sama. 

Tata je imao jedan zadatak, pobrinuti se oko djece da zajedno večeraju. Čula sam ih iz druge sobe, ali sam se mentalno isključila tako da praktički nisam ni registrirala da su se klinci odjednom stvorili kod mene u spavaćoj sobi gdje sam potrošila sve prazne površine i bila na vrhuncu pakiranja i generalke. Krenuli su skakati po krevetu i gledala sam kako će mi srušiti neku od složenih hrpica koja je taman bila spremna da ju ubacim u putne organizatore i da završim posao. U tom trenutku sam se mentalno vratila u realnost i zapitala se kada su se uopće stvorili tu i zašto. Hej, pa gdje je tata? Pogledam prema kuhinji, a tata sjedi kraj napola pojedene večere i odgovara čarobnjaku Jinnu, dok ovaj pokušava pogoditi koju je životinju zamislio.

U prvi mah mi je tlak skočio na tisuću. Prije samo par mjeseci bih možda planula s monologom kako sve uvijek moram ja sama, ali u tom trenutku sam se počela sama sa sobom glasno smijati. Baš mi se često dogodi da “izađem iz kože” i promatram se sa strane i onda vidim jednu ludu mater koja ne zna gdje bi sa samo dvije ruke i jednog tatu koji pušta i djecu i večeru i sve obaveze jer se zaigrao s dječjom igračkom koja pogađa životinje. 

Mars i Venera u simbiozi

Nisu li ti muški fascinantni? Oni lako upadaju s djecom u igru koja se razvije uvijek u neku još blesaviju igru, a mi mame ni ne uspijemo ući u igru jer je uvijek u pozadini onaj neki “Čekaj ljubavi, sad će mama doći, samo još ovo moram napraviti”. Ili počnemo igru pa nakon par minuta moramo ugasiti ručak ili izvaditi veš iz sušilice koja ne prestaje svirati da je gotova ili se probudi drugo dijete i nikad se više ne vratiš igri i slično. Ne kažem da tata ne preuzme sve te obaveze, kod nas u kući su s godinama stvari postale poprilično ravnopravne. OK, u kućanstvu možda ne baš ni u omjeru 60:40, možda ni blizu toga, ali mislim da sam uvođenjem održivog reda u kuću zaista uspjela prilagoditi muža da vraća stvari na svoje mjesto i da vadeći iste ne radi dodatni nered. I to je već velika pobjeda za mene. Često pričam o tome kako svaka stvar u svojem domu mora imati svoje mjesto kako bi se i mogla vraćati na njega i moj muž je dokaz da taj sistem stvarno ima smisla. Okomito slaganje, organizatori, izbjegavanje pretrpanosti, zajedničke liste nabavki u shareanom folderu na mobitelima, evo za sve te stvari muževi mogu biti živi dokaz kako su održive.

A što kada su u pitanju djeca? Znate onu popularnu „Tko ti čuva djecu?“ Kod nas uskače onaj kojem je zgodnije. Kao kad u frizerskom zazvoni telefon pa se javlja ona koja suši kosu jer je lakše ugasiti fen nego ostaviti taman izvađen pramen koji je krenula mazati bojom. Oboje znamo sve i radimo sve oko njih, i mislim da je u tome zaista ključ uspješnog odnosa. Jesmo li do toga došli odmah? Nismo! Jesmo li se zbog toga svađali i prebacivali odgovornost (čitaj: Jesam li ja to radila?) Jesmo! Drugi par rukavica je taj da vjerojatno većina nas mama fizički provodi više vremena s djecom, posebno ako si mama na porodiljnom, a on radi, pa onda samim tim jednostavno padaš od umora u 16:00 i čim vidiš da otključava vrata ti predaješ „štafetu“ i odeš lagano umirati i gledati u praznu točku. Nekad se znam zezati pa reći da više nemam kapacitet za ponavljanje istosložnih riječi, čitanje istih slikovnica i stavljanje obruča na kolac. Jednostavno budem overdoseana tom igrom. Daj mi da kopam, da radim neku najtežu fizikaliju, samo me pusti da ne radim više sve one ponavljajuće radnje koje sam radila od 8 do 4.

Majčinstvo – recept za sreću (i anksioznost)

Kad dobiješ djecu, otključa se jedan novi svijet neispavanosti, nervoze, prebacivanja odgovornosti i krivnje. U ekstremnim uvjetima u kojima sebe ne možeš na dane pogledati u ogledalo, jednostavno si sklon planuti ranije i nabrojati sve greške koje su se dogodile po putu i prebaciti na ovog drugoga. Koliko svakodnevnog osvještavanja svih tih situacija, kao i razgovora između vas dvoje treba kako bi se emocija adresirala na pravi način, da nitko ne ostane oštećen. Oko nas je u zadnje vrijeme baš velik broj razvoda i potpuno mogu razumjeti zašto do njih dolazi. Još ako si stalno „oči u oči“ s primjerima oko sebe u kojima sve funkcionira, a tome poprilično pogoduju društvene mreže, nije ni čudo da se određene anksioznosti i nezadovoljstva prodube.

Nedavno smo bili u jednom većem društvu na odmoru i tate su dobile taj “težak zadatak” da odvedu djecu na bazen dok mi mame pripremimo večeru. U jednom trenutku jedan je tata ostavio klince kako bi otišao na par minuta guštati u sauni. U muškoj ekipi on je bio car koji je odvojio vrijeme za sebe usprkos djeci, znao je da ima tko pripaziti na djecu. Pitam se što bi se dogodilo da je to napravila mama. Ne u ovom društvu, jer bih u tom sastavu možda prva ja to napravila, ali evo, ispričat ću jednu drugu situaciju.

Sjedili smo u parku, klinci su se igrali. Nećemo se lagati, kad pređu određene godine, oni se toliko dobro zaigraju da je dovoljno samo malo pratiti ih pogledom pa napokon i mi roditelji možemo uzeti malo vremena za gušt, razgovor, često si ponesemo i neku cugu i to se s vremena na vrijeme pretvori u baš dobar parkić izlazak do mraka. Ako imaš manje dijete koje samo loviš po parku i ljuljaš dok se svi ostali hengaju na klupici, znaj, doći ćeš i ti do ove faze. I ja ću nekad opet. Na drugom dijelu parka sjedila je mama koja je baš cijelo vrijeme bila na mobitelu. Ona se možda hengala s nekom svojom ekipom dok su se djeca igrala, baš kao i mi, samo njena ekipa nije bila tu fizički, nego u mobitelu. Možda je imala neku hitnu situaciju na poslu i morala je baš tada riješiti neki problem pa je iskoristila to vrijeme dok se djeca igraju.

Odmah se sjetim nekih vlastitih situacija tog tipa, potpuno se isključiš da možeš hitno odraditi nešto po naputku šefa za posao koji se mora odraditi o-d-m-a-h. A možda joj je neko sasvim besmisleno surfanje trebalo na kraju napornog dana. Međutim, baš svatko, pa tako i ja, pomislio je na prvu „Pa dobro, što ona toliko radi na tom mobitelu?“ Strašno je lako u današnje vrijeme “osuditi” jednu majku, dok, sigurna sam, da je na klupi sjedio tata, vjerojatno nitko ne bi ni pomislio što on cijelo vrijeme radi na mobitelu. Komentar bi u današnjem društvu vjerojatnije išao u smjeru kako je lijepo što je djecu izveo van. I to su ta dvostruka mjerila koja smo, najčešće, kreirale mi žene same. Muški te stvari ni ne registriraju.

Nemojte komplicirati, živite!

Skicirat ću jedan moj dan, vjerojatno dan gotovo svake majke. Mlađe dijete probudi nas prije 7, moj muž još tada ne radi pa se u idealnim uvjetima izmjenjujemo oko malene, dok stariji još spava, da barem svatko svoju higijenu obavi sam. U praksi to češće izgleda tako da malena trga i odvrće rolu wc papira dok je jednom od nas upala na wc, cucla četkicu za zube ili grebe za ambalažom kaladonta dok peremo zube, a ovaj drugi vadi suđe iz suđerice koja je prala preko ili namješta krevet i priprema da spavaća soba odjednom postane tatin ured do kraja radnog dana. Budim starije dijete, kreće kaos zvan doručak i natezanje da oboje pojedu na vrijeme i da se stignemo na vrijeme spremiti za vrtić u koji jurimo u zadnjim sekundama. Nakon toga s malenom obavljam nabavku, parkić, idemo kući jesti i još se malo poigrati.

Kad napokon zaspe, perem sav kaos koji je još od doručka ostao na svim površinama, uključujući pod, pripremam ručak, nerijetko odrađujem paralelno još par stvari po stanu, a usput odrađujem i svoje poslove. Ona se budi, ručamo, pospremim novonastali kaos, jurimo po bracu u vrtić, on želi s ekipom u park pa idemo i nas dvije, muž završava s poslom pa preuzme barem jedno dijete u parku. Kuća, večera, kupanje, priprema za spavanje, raspremi, raskrči, napravi barem pola ručka za sutra, a onda kreće vrijeme kad oboje opet radimo. Ukratko, dan baš i nema predaha. Vraćam se na ženu iz parka. Je li osuđujuće zapravo da jedan roditelj gleda u mobitel dok se dijete igra u parku. Sigurno ne može tamo kuhati ručak ili slagati oprani veš. Mom shaming tako lako obuzme svakoga, ali dad shaming nikad. Pitam se pogleda li netko s osudom grupicu tata u parku koji piju pivu dok tu i tamo pogledaju na klince koji se igraju. A što biste rekli da vidite mame u tom filmu? I najgore je što baš žene kreiraju takve predsrasude u kojima ne bi voljele biti na onoj drugoj strani. U genetskom kodu nam je da overthinkamo i kompliciramo situacije.

Činjenica je da je danas život ubrzan. U njemu se svi trudimo igrati puno uloga i dati svoj maksimum u svakoj od njih. Nerijetko puno više poslova pada baš na nas. Osim vidljivog traga koji ostavljamo dok spremamo, kuhamo, brinemo se da u kućanstvu ništa ne nedostaje, ta neka nevidljiva ruka na kraju dana namjesti i svaki jastuk na kauču na svoje mjesto, prebriše kuhinjsku radnu plohu, pipu, vrati sve na pripadajuće mjesto, sve uvijek blista i stoji namješteno, a da nitko ni ne primijećuje koliko je tu sitnih poslova obavljeno. A već par sati (ili još gore sekundi) kasnije sve će se opet prevrnuti. Na poslu dajemo sve od sebe da kao majke ne bi zaostale u karijeri, dok usput navlačimo hejt kolega uzimajući bolovanja već tko zna koji put u zadnjih mjesec, dva i opterećujemo se time dok doma hendlamo bolesno dijete ili više njih odjednom. Greške se gledaju pod povećalom. Dajemo sve od sebe da oblikujemo djecu u samostalne i samosvjesne osobe, proučavajući teorije povezujućeg roditeljstva i modernih pristupa koji vrište s mnoštva portala i društvenih mreža. Usput pokušavamo održati sve postojeće odnose, s prijateljima, partnerom, same sa sobom. Nikad do kraja zadovoljne, uvijek s dojmom da je kod susjeda trava zelenija, i uvijek nezadovoljne s onim koliko se muškarci daju u odnosu na nas.

“Pusti, ja ću”

Ja volim u šali reći da mi je najviše na svijetu žao što moj muž ne zna kuhati i što je uvijek to moj posao. Ali negdje u podsvijesti znam da mu ni ne dajem priliku, jer znam da neće to napraviti bolje od mene. Često zapravo znam prekinuti radnju koju on započinje s “Pusti, ja ću” znajući da ću to napraviti bolje, a onda ću mu par sati kasnije spočitati kako nitko ništa osim mene ne radi. Sigurno se prepoznajete u ovome. Svakodnevno balansiranje između uloga koje igramo umara. Jesam li promijenila sezonu odjeće u ruksaku za vrtić? Ne smijem zaboravit ujutro pogledati broj papučica u vrtiću, jer moram kupiti veće. Jesam li preusmjerila paket na drugu adresu? Jesam li kupila dovoljno voća koje ujutro moram narezati prije izleta? Jesam li izvadila meso iz zamrzivača da se odledi za sutrašnji ručak? Jesam li prebacila novce prijateljici koja je kupila karte za kazalište? Jesam li nabavila sve dokumente koje moram predati za upis u vrtić? Sve su to neke sitne brige koje usputno padnu na nas mame i s kojima legnemo navečer u krevet prebrojavajući u glavi sve s to do liste. 

Možda je to rupa u koju smo se same počele kopati, možda nam se u ovom trenutku čini da imamo kapacitet za sve to, ali bez komunikacije s partnerom i raspoređivanja svih obaveza, možemo se samo žaliti prijateljici kako pucamo po šavovima. Možda se naši muževi neće složiti da smo mi te koje drže tri kraja kuće, ali neće ni preuzeti jedan kut dok ga ne dozvolimo pustiti. Po putu sam naučila da će oni odraditi puno toga, ali im se mora skrenuti pozornost na to, jer je mala šansa da sami primijete packe na kuhinji koje se vide samo pod određenim svjetlom koje točno u 7:45 padne na vrata tog elementa. I zato danas, ako se osjećaš da ti je već dosta svega, da si umorna od svih aktivnosti koje si morala odraditi, znaj da neće svijet stati ako odeš na piće s prijateljicom i ostaviš da muž uspava djecu, znaj da neće svijet stati ako ne skuhaš, nego naručiš ručak, znaj da neće svijet stati ako ne pospremiš sav nered. On će te jedini dočekati opet sutra pa ćeš se gristi što ga nisi riješila danas.

A možda ako kažeš mužu da taj toranj od igračaka nasred dnevnog boravka rasporedi on, možda si dozvoliš da barem na par minuta legneš i isključiš se od svega. Imam jednu super ideju kako iskoristiti tih par minuta. Jesi ikad s čarobnjakom Jinnom pogađala životinje? Moj muž kaže da je jako zabavno, zaboraviš na djecu!

Mamin dnevnik: Spavaj kad beba spava