Skoro dvije tisuće zagrebačkih roditelja ovih dana žive svoj najveći strah: kamo s djecom koja nisu upala u vrtiće? U strahu su čekali rezultate, otplakali svoje rezultate, poslali mnoštvo zahtjeva u alternativne institucije i obrte, dižu kredite i pozajmice i kredite za plaćanje čuvalica… O ovom, ogromnom problemu, problemu zvanom upisi u vrtić ovoga puta govorila je i Iwaiva u svojoj kolumni Dnevnik mame na Bebe.hr.
Oko 11 smo ušle u stan, unijela sam vrećice iz nabavke i stavila na kuhinjski element. Brzo sam izvadila juhu iz frižidera da se grije dok umutim knedlice. U kuhinju je već “pala bomba” jer su ostale i neke stvari od doručka koje nisam stigla pospremiti ujutro kad smo žurile bracu odvesti u vrtić. Par minuta kasnije “pala je bomba” i oko stola gdje je jela. Sjele smo na pod da se malo poigramo i sve smo razbacale okolo, donijela je i par slikovnica koje nitko nije vratio na mjesto. Usput zvoni sušilica, baš ima tajming. Hitno vadim sve van da se ne zgužva, jer zaista nemam ni vremena ni volje za peglanje (a to me čeka ako mi odjeća ostane samo par minuta duže u sušilici) i prebacujem šestu turu veša koji perem od jučer otkad smo se vratili s puta. Sve ću to posložiti na mjesto i stan pospremiti dok malena bude spavala.
Napokon je zaspala. Kažem napokon, jer baš danas imam za odraditi jedno snimanje za koje sam već pomicala rok i važno mi je da to odradim danas. U parku sam bila napola prisutna jer sam smišljala kako ću sve odraditi što efikasnije, ali sretna sam što imam takav posao da mogu multitaskati. Kreće utrka s vremenom. Brzo spremam stan od kaosa koji je nastao u samo sat vremena što smo bile doma jer mi treba red za kreativni nered. Na to sve mi na kraju odlazi dobrih pola sata i već mi odlazi i savršena svjetlost za te kadrove koje trebam, a sad već počinjem i odbrojavati minute do njenog buđenja kad ju trebam otići dospavati, a možda me i počasti spavanjem u komadu, ovisno kako ju pogodi dan. Hoću li stići snimiti sve dok spava? Treba još i skuhati ručak da ima kad se probudi i kad bracu skupimo iz vrtića, a najiskrenije, sve što sanjam je da uspijem na par minuta leći kraj nje i zatvoriti oči, radila sam sinoć do kasno, a bila je teška noć. Krenule su vrućine pa ako se ne bude djeca, budi me to. Noćas su nas budila i djeca i vrućina, dobitna kombinacija za neprospavanu noć.
Život koji te ‘melje’
Uspijevam nekako glatko snimiti sve što mi je trebalo, dobro sam to idejno razradila, usput radeći nered u prethodno pospremljenom stanu, ali to je tako kad žurim. Krenem pregledavati sav materijal dok su mi scene još postavljene, kad odjednom ugledam na baby monitoru otvorene okice koje sjaje. Jao, ne, probudila se. Već! I to nije ono buđenje iz kojeg ju dospavam, nego se krenula igrati. Ma je li moguće da je baš danas spavala jedva sat vremena, a inače odvali po dva, nekad i tri. Daj još malo, mantram u sebi, ali znam da je to već gotova priča.
Imam budno dijete, napola dovršen posao, kaos u stanu, nemam ručak, a jedva gledam. Osjećam da ću danas biti raspoložena!
Ovako izgleda skoro svaki dan mame čije dijete nije dobilo vrtić i koja zbog toga ima primarni posao na čekanju, a usput pokušava dodatnim poslom osigurati izvor prihoda. I neću se žaliti, radim posao koji volim i uspijem sve ishendlati na kraju dana, ali da sam iscrpljena – jesam. Umorna sam od tempa i centrifuga života me svaki dan na kraju dana onako dobro zavrti i prožvače i iskreno, sanjam dan kad će ići u vrtić. Jer uz sve moje mogućnosti i sposobnosti da joj ponudim najveću moguću širinu, to sam i dalje samo ja jedna koja ima svoj limit. Želim da doživi i tuđe perspektive i pristupe, da se zabavi s drugim igračkama i aktivnostima koje mi nemamo doma, da uživa u interakcijama s drugima, i malima i velikima. Svako jutro kad vodimo bracu u vrtić, ona uleti u grupu, veseli se djeci, djeca njoj, nerijetko se ljuti što mora izaći, jedno malo društveno biće je spremno! Prelijepo mi ju je promatrati kako uživa. A spremna sam i ja. Ljudi, meni je ovo drugo dijete, odvajanje pupčane vrpce ide lakše. I ja želim raditi i ostvariti se i na drugim poljima još više i bolje, imam hrpu ideja u glavi koje čekaju!
I ne, ne bih voljela da netko iz ovih redaka postavi stvari crno-bijelima. Možda sam najumornija na svijetu, ali sam i najzahvalnija što sam imala priliku biti s djetetom godinu dana duže. To je nešto na što ću zauvijek gledati kao poklonjeno vrijeme s mojom djevojčicom. To su baš ti neki ključni mjeseci u kojima je sve novo i sve su to neke stvari koje zapisujemo u bilježnice i arhiviramo u foldere. Prvi koraci, počinju pričati svakim danom sve više, otkrivaju nama svoj karakter, a mi njima cijeli (svoj) svijet i, hvala ti živote što mogu biti prisutna, a ne plakati iz firme kad mi teta iz vrtića pošalje video s njenim prvim koracima koje sam propustila. I zapravo sam zadovoljna što smo bile zajedno tu godinu duže, ali krenuti prema trećoj bez vrtića, baš imam dojam da bih ju zakinula za cijeli jedan svijet. I znam da ću jednog dana kad krene u vrtić plakati što nismo cijele dane skupa, što sam zapela u zagrebačkom prometu na putu po nju, nedostajat će mi sva ova zajednička 24 sata, imat ću ih samo 4-5, život će postati još ubrzaniji na drugim nivoima, ali znam da nas čeka prelijep život i van našeg balončića.
Vrtić kao luksuz
U današnje vrijeme, ostati s djetetom nakon godine dana je zaista luksuz, ali bilo bi divno kada bi taj luksuz bio izbor, a ne nemogućnost drugog izbora koji proizlazi iz toga da više ne možes dobiti vrtić “na vrijeme”. Dobiti vrtić ako imaš dijete od samo godinu dana postaje stvarno nemoguća misija.
Samo u Zagrebu, ove godine je 1917 djece ostalo bez mjesta u vrtiću. Govorim o djeci koja ispunjavaju uvjete za upis. S onima koji ne ispunjavaju, ali svejedno se nadaju, ta brojka i raste. To su i dalje ljudi koji se moraju vratiti poslovima, ali djeca im neće do 31. kolovoza napuniti godinu dana. Napunit će možda 11 mjeseci, falit će taman taj jedan mjesec i zbog toga će cijelu godinu morat tražiti alternativno rješenje.
1917 roditelja ovih dana grize nokte smišljajući kako će se pobrinuti za djecu do iduće jeseni. 1917 roditelja ovih dana gugla i zove sve privatne vrtiće u užem i širem krugu nadajući se da i tamo neće poljubiti vrata. 1917 roditelja razmišlja vrijedi li se uopće vratiti na posao, jer će velik postotak svoje plaće samo prebaciti na račun teti čuvalici, a tetu čuvalicu još ni nemaju, ni ne znaju hoće li naći, a pitanje je hoće li ispuniti uopće sve njihove kriterije da joj povjere svoje dijete. Među tih 1917 roditelja koji su ostali bez vrtića, naći će se nažalost i više od šačice onih koji će ostati i bez posla, jer mnogi poslodavci ne mogu čekati godinu dana da se vrate na posao, zbog čega će nagodinu imati još jedan bod manje na upisima. Začarani krug.
Sjećam se kad smo sina upisivali u vrtić. Imao je godinu i pol kad je kretao i nisam ni u najgorim snovima imala scenarij da ga neće dobiti. Te godine, svi koji su ispunjavali uvjete, dobili su vrtić. Nemam pojma koliko smo imali bodova, jesmo li imali “klasičnih” 11 ili ne, nisam se bavila bodovima, kriterijima kako doći do bodova, križaljkama tko ima koliko, jer sva djeca rođena do 31. kolovoza imala su šansu. On je rođen u ožujku i upad je bio siguran. Pet godina kasnije, situacija se značajno promijenila. Nisam toliko strepila ni kad sam upisivala fakultet. Znala sam koliko bodova ima koje dijete u kvartu, istražila kriterije za dodatne bodove, načulila uši da čujem koliko se grupa otvara, u svojoj glavi slagala imaginarnu listu. Osjećala sam se kao u krimiću kad na zidu lijepe slike tragova koji vode do osumnjičenika. Eto, takvi su postali upisi u kvartovima s puno mladih obitelji. Nemojte misliti da sam sajko, malo karikiram, ali nisam daleko od istine. Gledam liste po različitim kvartovima, tko nema dodatne bodove, rijetko gdje je upisao dijete mlađe od godinu i pol dana. Za mene je to poraz jednog sistema. U vremenu u kojem stalno raste broj zgrada, a također i nezaposlenost odgajatelja, meni je računica potpuno jasna u kojem bi smjeru trebalo zbrojiti dva i dva. Ali nikad od mene matematičarke.
Tko se boji vrtića još?
I što će sad svi oni koji nisu upali? U današnje vrijeme toliko djedova i baka još uvijek radi i nisu u mogućnosti uskočiti.
Nedavno sam čula jednu priču kako roditelji nemaju izbor pa moraju voditi dijete od godinu dana baki i djedu u Slavoniju, jer baka i djed zbog svojih obaveza oko životinja i svega što uzgajaju ne mogu doći k njima u Zagreb. Roditelji će svoje jedino dijete od godinu dana viđati vikendom. Nedjeljom će isplakati rijeku suza kad ga ostavljaju i cijeli tjedan maštat će samo o petku kada će mu opet doći. I tako do iduće godine u kojoj će možda dobiti vrtić, a možda i neće. Zagreb. Godina 2024. Srce mi se slomilo.
Moja djeca su uvijek i zauvijek moj broj jedan, smisao postojanja i inspiracija za sve što u životu radim. Kao i vama vaša. Svi ćemo dati sve za njih, ali ne moramo pritom zapustiti sebe na sto i jednom polju.
Zašto smo dovedeni u situaciju da moramo donositi izbore? Moramo li se odreći karijere zato što smo odlučili imati djecu? Moramo li se odreći karijere zato što bake i djedovi ne mogu doseliti kod nas?
Zadnjih gotovo godinu dana, otkako je službeno završio moj porodiljni, moj život svodi se na izbore.
Hoću li se vratiti na posao ili ću ostati doma? Kako ćemo se snaći bez vrtića? Kako ćemo bez mog posla? Moram li uzeti neplaćeno? Hoću li se vratiti na posao i u nemogućnosti pronalaska vrtića prepustiti dijete gospođi koju do tada nikad nisam ni vidjela ni čula išta o njoj i kojoj moram prebaciti velik dio svoje plaće na njezin račun samo da bih zadržala radno mjesto?
Hoće li me dočekati baš isto radno mjesto? Hoće li me dočekati ijedno prijateljsko lice ili ću navući još veći bijes kolega koji nikad nemaju razumijevanja za jednu majku, fascinantno što među njima ima i majki. Svaka čast iznimkama.
Za mene prestanak posla nikad nije bila opcija, ali jesmo li na neki način pogurnuti u provaliju u koju upadamo gotovo sigurno? U mojem okruženju, toliko je puno (prvenstveno) žena odlučilo promijeniti radna mjesta. Prilagoditi posao obitelji. Naći nešto u čemu će biti zadovoljnije i osjećati da ih život manje centrifugira. I aspolutno ih razumijem. S toliko puno obaveza, moraš pronaći balans. Teško je danas biti roditelj. Posebice majka, koja uz ulogu majke mora biti i domaćica i karijeristica i supruga i prijateljica i još sto drugih uloga.
I dok će se po internetima i parkićima lomiti koplja tko je bolji roditelj, onaj koji bude uz dijete do treće godine svjesno birajući da dijete ne ide u vrtić ili onaj koji daje dijete ranije u socijalizaciju, onaj koju ljeti čupa dijete iz vrtića ili onaj koji ga i tada pušta u vrtić, onaj koji grize nokte čekajući rezultate upisa ili onaj koji se nada najboljem bez previše stresa, ja iz vlastitog iskustva mogu reći samo jedno.
To koliko je nama bogatstva u život donio odlazak sina u vrtić, nove male i velike prijatelje, toliko novih spoznaja, iskustava, novih perspektiva i pristupa, to je nešto što želim od srca svakom djetetu i svakom roditelju. Da, možda će vam prilagodba pasti teško, možda ćete sa 101 bolesti koju će dijete donijeti pa zaraziti u krug sve doma psovati sve roditelje koji su doveli bolesne klince u vrtić, možda će vam teško padati što nekad moraju doći prvi i ostati zadnji, ali vrtićko doba je prelijepo doba. Govorim sada kad smo jednom nogom vani sa sinom, a drugom unutra s malenom. Želim nam svima puno strpljenja sa sustavom, poslodavca koji će imati razumijevanje i lake prilagodbe na nove situacije od jeseni!