Dojiš li? Pitala me random susjeda u liftu u tih par sekundi prvog susreta ikad. Potvrdno sam kimnula glavom, misleći da je to nešto na što moram odgovoriti i potpunom neznancu, jer prvo mi je dijete i kakva bih ja bila majka da mi nije uspjelo.
Realno, vjerojatno ona ni nije čekala moj odgovor, nego je u pozadini bila njena potreba da istakne kako i dalje doji svoje četverogodišnje dijete. Iako, nešto mi govori da bi odgovor “ne” ipak čula i dočekala na nož. Bravo za nju u svakom slučaju, ali to je bio njen izbor, baš kao što bi dojenje ili nedojenje bilo moj ili bilo čiji, bez da itko mora znati taj podatak i imati mišljenje o njemu.
Pitao me to i deda, onako kroz nelagodu. Ne znam zašto je i njemu ta informacija bila od životne važnosti, posebno zato što se nelagoda mogla rezati nožem u zraku. Još mu ni riječ “dojenje” nije došla prva u glavu pa je našao neku puno čudniju koju je jedva izgovorio i od koje su mi uši krvarile, što je još pridonijelo toj, u najmanju ruku čudnoj situaciji.
Dojenje kao smisao života
Ali prije gotovo sedam godina kada sam rodila prvo dijete, dojenje je bilo zagovarano više nego ikada. Ne bih voljela da me netko krivo shvati, zagovaram ga i ja, ali ne do granice da se žena izbezumi ako joj ne ide, a tada je ta osuda baš nekako bila na vrhuncu. A s njom je rastao i osjećaj nezadovoljstva ako ne ide lako. Kao da nisu dovoljni hormoni koji u tebi stvaraju nešto nalik bipolarnom poremećaju, dok se pritom suočavaš i s prekidom života kakav si nekad imala i upadaš u jedan potpuno drugačiji film kakav dotad nisi ni mogla zamisliti. Jesi li ikad plakala kad si na omekšivaču ugledala mamu i bebu u zagrljaju? E pa ja jesam, hormoni su me požderali. Sad zamisli kad pitaš jednu majku kojoj dojenje ne ide glatko – Dojiš li?
Pomaknula bih tada planine za tu malu štrucu koju sam voljela cijelim svojim bićem nenormalno jako i jednako tako snažno osjećala tu težinu što ne ide tako glatko. Kasnije sam, u razgovoru s mnogim drugim mamama shvatila da rijetko kojoj ide potpuno glatko. Ali meni je išlo baš onako, malo teže.
Još uvijek u glavi čujem glas pedijatrice koja gleda na monitoru krivulju napretka i izgovara rečenicu koja mi se u dotadašnjem životu urezala u najtragičnije koje sam čula – “Mama, vaša beba ne dobiva dovoljno na težini, možda da mu date bočicu?” Čeeeekajte, bočicu? Tada sam se osjećala kao da mi je netko rekao da mu dam malo otrova. Imala sam samo jedan zadatak u svom majčinskom dnevnom rasporedu, brinuti da je moje dijete sito i zadovoljno i nisam u tome uspjela? Pa nema tih napora i nelagode koje tada ne bih istrpila samo da nam dojenje uspije. Savjetovanje s Rodama, vaganje, skidaj, važi, oblači, doji, skidaj opet pa važi opet da vidiš je li dovoljno i tako u krug nekoliko dana, vodeći usput dnevnik sa svim mjerama da bi savjetnici izračunali što i kako dalje. Suze, stres, osjećaj da failaš, osjećaj nemoći, sve je to dolazilo u paketu sa svakim usputnim pitanjem “Dojiš li?”
Ali da, presing koji sam osjećala tjerao me da pomičem planine za to malo biće i na kraju smo uspjeli puno duže nego što sam ikad pomislila da ću moći. Ok, ne baš kao gospođa iz lifta, ali u tome ni nije poanta.
Gladna beba je najglasnija beba
Godina je 2018. Dojenje se zagovara na svakom koraku i iskače iz paštete. A onda doživim situaciju kakvu nisam ni mogla zamisliti. Krenula sam s mojom bebom od svega par mjeseci u nabavku do placa, nebo se zacrnilo, ali procijenila sam da ćemo uspjet obaviti sve prije potopa, doći ćemo na vrijeme doma i on će pojesti. Ali iznenadilo me i počelo je lijevati kao iz kabla taman kad sam kupila sve za ručak. Par minuta do podneva, ne mogu doma s njim, mene lovi nervoza, a on počinje plakati. Gladna beba je najglasnija beba. Sjela sam na praznu terasu natkrivenog restorančića usred placa i “reda radi” naručila piće koje vjerojatno na kraju nisam ni popila.
Nije bilo žive duše jer su očito drugi procijenili vremensku nepogodu bolje od mene. Nisam bila pretjerano opuštena s dojenjem u javnosti, ali prilika nije pitala. Najvažnije mi je bilo umiriti bebu koja plače glasnije od nekog alarma, a onda je do mene došla vlasnica restorančića, sa svojim fejk milim glasićem da me u rukavicama pita hoću li još dugo ostati tu, jer njima kreće vrijeme gableca i počet će se puniti terasa, a ja sam naručila “samo” piće. Usput je pogledom dala do znanja da se ne radi samo o piću. Vani je bio armagedon, naravno da je jedina osoba koja je taj dan na toj terasi ručala bio moj sin. Razumjela bih da mi je kao majka ponudila dekicu umjesto žutog kartona, ali kako mi je uputila zapakiranu opasku, u meni se počeo kuhati bunt u kojem bih mogla sasuti šaku neprobranih riječi jednoj ženi koja nije htjela da žena, majka doji nasred njene terase. I to poprilično pokrivena. Sramota! Umjesto toga, vrlo brzo sam se pokupila, navukla ceradu protiv kiše na kolica i odjurila doma uz najglasniji plač koji sam dotad čula. Dan danas kada prođem pored i vidim tu ženu, u glavi imam razrađenu priču s kojom bih joj uletila, ali odustanem.
Godina je 2024. i jedna je majka krenula dojiti u kafiću shopping centra na što ju je konobar uputio da to ne smije raditi u kafiću ni u ostatku shopping centra, nego valjda u posebnoj prostoriji pokraj wc-a. Sramota!
Neke stvari se očito nikada neće promijeniti!
Ali znate što se ipak promijenilo? Mindset u kojem se nedojenje osuđivalo ipak je malo ublažen. Sjećam se čak da sam i ja sama, nakon što sam prošla sve one napore da uspijemo, povučena mindsetom koji je u to vrijeme vladao, laganom osudom reagirala na priču da je jedna poznanica odustala od dojenja. Kako misliš odustala? Pa postoji toliko načina da ne odustaneš, samo se trebaš jako potruditi. Sigurno je odustala bez da je probala nešto više, pomislila sam! Jednostavno mi je to nametnuto stajalište tog doba bilo toliko snažno da sam se našla na onoj strani priče na kojoj ni sama ne bih voljela biti.
Podrška je najbitnija
Sjećam se da sam u tom periodu s još nekoliko mama pisala iskustva na određene teme s ciljem da ohrabrimo s vlastitim iskustvima sve nove mame, naravno pod pretpostavkom da sve imamo različita iskustva, kako bi se što više ljudi moglo poistovjetiti i osjećati bolje. Tada se tu našla i ova tema. Kako je od nas desetak svaka dojila, tako smo tražili mamu koja nije, a koja je voljna iskreno progovoriti o tome zašto je u startu odustala. Činilo se kao nemoguća misija. Ne zato što nije bilo takvih mama, nego zato što su se sve one “bojale” javne osude. Mame koje nisu dojile, krajem su prošlog desetljeća bile vještice modernog doba. Komentari su bilo toliko osuđujući da sam se zaista zapitala zašto ljude toliko uzrujava tuđi izbor, koji uopće nije ugrožavao njihovo vlastito dijete, a kamoli njih, slučajne promatrače. Štoviše, ta su djeca bila sita, sretna i dobro su napredovala. Za razliku od mojeg!
Ali što bi bilo da sam ja tada odustala od dojenja? Isto što i da nisam! Imala bih u oba slučaja najdivnijeg dječaka za kojeg sam se uvijek pobrinula baš najbolje što sam mogla. Kao i svaka od vas koja i doji i koja ne doji. Kao baš svaka od vas koja je rodila na carski rez i koja nije. Kao baš svaka od vas koja odlazi na posao dok dijete ostavlja u vrtiću i ona koja ostaje s djecom doma i ostavlja karijeru. Kao baš svaka od nas koja donosi bilo koju odluku za koju smatra da je u tom trenutku najbolja.
Mišljenja i očekivanja
Što se zapravo dogodilo? Internet je u jednom trenutku postao mjesto na kojem su se mame pronalazile i međusobno poistovjećivale više nego ikad ranije, dijelile iskustva o kojima nisu ranije toliko progovarale u svojoj okolini. Sama si s djetetom prvih godinu dana doma, prve mjesece većinu dana dojiš ili beba spava i za to vrijeme imaš dosta vremena za online svijet i dijeljenje iskustava s nepoznatim ljudima s kojima se sprijateljiš kroz slična razmišljanja. Ljudi su počeli javno i glasno izražavati mišljenja, umrežavati se, pojavio se prostor i za one koji znaju nešto više i žele educirati i osvijestiti što veći broj ljudi, ali krajnji korisnik je dobivao informaciju s kojom možda nije u potpunosti znao raspolagati. Uvijek se svaka teorija i svaka inicijativa svede na crno-bijelu priču. S jedne strane smo dobili majke, a s druge nemajke. S jedne strane smo dobili one koji informaciju dijele, a s druge one koji su u stanju otuđiti svakog onoga s kim ne dijele stav. U moru tema o kojima se počelo progovarati, teme s kojima su široke mase imale iskustvo, teme su koje su najviše “gorile”. I tako je ostalo i danas, ali možda ipak u blažem obliku, jer kao da su svi već nešto rekli na svaku temu.
Četiri godine kasnije, mislim da su se ipak tako “kontroverzne” teme dovoljno “prožvakale” i da se ne dočekuje drugačija stajališta baš tako jako “na nož”. Možda sam i ja u međuvremenu prestala to doživljavati tako “nabrijanim”, ali svejedno mi se čini da žene ženama ipak stavljaju na leđa malo manji teret. Sve češće vidim oko sebe majke koje se ne libe dojiti pred drugima, kao i one koje se ne libe smutiti bočicu. Trebala mi je stvarno neka posebna doza hrabrosti prije tih šest godina da u javnosti smutim jednu bočicu adaptiranog mlijeka koja bi me spasila kada nisam u danu bila u mogućnosti nahraniti dijete drugačije. Imala sam osjećaj da su oči svih mama pale na tu bocu. Par godina kasnije, nisam se libila to napraviti ni sekunde. I baš sad razmišljam o našim prijateljima s malenom dječicom i uopće ni ne znam kad i kako netko u društvu nahrani bebu. Uopće više nitko ne skreće pažnju na to. I ono najbolje, sve češće vidim da nitko ne propitkuje više tuđe izbore i puštamo druge da vrte svoj film. Tako je i trebalo biti oduvijek, zar ne?
Osude zadržite za sebe
Ako si mama koju trenutno muče baš ovi problemi, podržavam te da uložiš maksimalne napore da shvatiš zbog čega nešto ne ide lako i probaš naći rješenje i olakšanje, ali isto tako, ako dođeš do zida, nemoj razbiti glavu o njega. Najvažniji je tvoj mir! Za sve vas u kući!
Je li majka koja je uspjela dojiti bolja majka od one koja nije? Je li majka koja je rodila bez epiduralne bolja od one koja je rodila ne osjećajući tu bol? Ili od one koja je završila na carskom? Jednom sam pročitala toliko loših komentara kako carski rez i nije pravi porod. Ostala sam šokirana. Ležala sam nakon njega u onoj mračnoj sobi sa subjektivnim osjećajem da sam prerezana na dvije polutke. Ne znam samo kako su ta djeca došla na svijet i kojom magijom su izašla ako to nije pravi porod. Čak i moj sin od šest i pol godina zna reći kako su doktori mami izrezali trbuh i kako to sigurno jako boli, ali da nisu, on bi tamo ostao zauvijek dok mama ne bi eksplodirala. I onda ležiš nemoćna xy dana i brineš se što ti dojenje ne ide, s nabijenim očekivanjem da to treba krenuti glatko, a nisi se u stanju ni podići do wc-a bez da te bol ruši u nesvijest. Tako da, saberi se, ide ti sve sasvim odlično i sve će se uspostaviti baš kako treba ako u svemu uspiješ zadržati skuliranu glavu i ako naučiš ne obazirati se na očekivanja koja je netko nametnuo.
Jer kad nam se nametnu neka moranja, javlja se i hrpa osjećaja nemoći i anksioznost. Svi su uzeli za pravo zadirati u tuđu intimu. Ili smo postali toliko površni u odnosima da su nam neka pitanja počela izlaziti iz usta onako usput, u nedostatku drugih, ni ne razmišljajući kakav teret stavljamo na drugu stranu.
Znate ono već klasično s obiteljskih okupljanja koje krene od najranijih dana i to baš u pravo vrijeme kada su ti te teme najbolnije. Imaš li dečka? Kad ćete se vjenčati? Kad će beba? Kad će drugo? Hoda li? Priča li? Ima li sve petice u školi?
Poznajem jednu predivnu ženu koja je iz 11. pokušaja umjetne oplodnje postala majka. Što misliš koliko puta je nju iz tračnica izbacilo svako random pitanje slučajnog suputnika u liftu – kad će djeca?
STOP!
Nikad ne znaš što je nekome u pozadini i zato uvijek “budi drug”. Podijeli informaciju, daj podršku, ali baš uvijek pruži i razumijevanje. A pitanja, pitanja ostavi za neku drugu priliku.
POVEZANI ČLANCI: Mamin dnevnik: Nije se rodio tko je svima ugodio!
