Dnevnik mame

Pokloni sebi sebe! Nitko te neće stavit na prvo mjesto, ako to ne učiniš sama

Mamin dnevnik

Hej mama, osjećaš li se nekada da ne uspijevaš naći vrijeme za sebe i da te sve druge obaveze čekaju i gomilaju se?

Znaš što? I ja!

Priča prva

Prije nekoliko dana, odlučili smo se spontano na mazohističku avanturu zvanu ajmo si smrdat početak godišnjeg i odviknuti malenu od dude. Ništa ne skicira jedno roditeljstvo (da ne kažem momlife) kao nekoliko dana jednog odvikavanja. Bilo odvikavanje od dojenja, boce, dude, čega god. Sve moje misli, tih su dana bile usmjerene na nju. Kao da je netko kliknuo stop na videu našeg života, iako se on odvijao normalno kroz dan. Išli smo na plažu, u park, šetnju, zadržali smo dnevni ritam i uvažavali sve klasične dječje potrebe i želje. Društveni vikend večernji život tih dana nije postojao, iako smo imali par dobrih planova, i iako su tu bili baka i deda koji bi hipotetski pričuvali djecu, jer za razliku od dana, večer je bila tu da sjednemo i čekamo ako treba uletiti, umiriti, ležati kraj nje. A trebalo je. Moje misli bile su samo na tome. Posao nisam radila jer si nisam čula misli. Stariji sin tražio je također dodatnu pažnju. Osjećala sam se kao na početku roditeljstva. Kako ćemo uspavati bebu? Kako ćemo umiriti bebu koja plače? Kako ćemo, što ćemo, ajmo guglat trikove, napraviti research s tuđim iskustvima. Plakali smo svi skupa na momente, zapravo, plakala sam 80 posto vremena samo ja. Osjećala sam svaku njezinu emociju intenzivnije od nje, uz sve to smo i slabo spavali. Doslovno sam se osjećala kao da imam novorođenče koje me po prvi put učinilo mamom. Sav životni fokus usmjerila sam na to i onda sam treći dan eksplodirala.

Zašto? Zaboravila sam na sebe! 

Priča druga

Prije cca. tri tjedna ispisali smo sina iz vrtića. Od jeseni je školarac pa nema smisla da zbog par dana srpnja i par dana kolovoza plaćamo cijeli mjesec vrtića. Kakva greška.

Jedno se budi u sedam, drugo se budi iza devet. Taman dok namirim sve potrebe prvog, idemo ispočetka s drugim. Jedno treba popodnevni odmor pa treba uspavljivanje, drugo ne treba pa traži akciju. Doma mu je dosadno i traži svoje prijatelje. Na moru je malo lakše jer smo u suživotu s mojim roditeljima, iako svi znamo da koliko god to donosi blagoslova, toliko donosi i dodatnih obaveza i moranja. Jednom djetetu se spava u osam navečer, drugo bi baš tada bilo duže na plaži jer se tad skupi neka ekipa, a budimo realni tad se jedino da uloviti zraka pa bih sjedila i ja, ali manje dijete nije u tom moodu. Multitaskaš između svih njihovih zahtjeva i svoje ne uspiješ uvažiti.

Već gotovo tri tjedna nisam čula svoje misli. Već gotovo tri tjedna imam dojam da me život centrifugira, iako realno ne mogu reći da ne uživam u svim tim ljetnim radostima s djecom, dani su nam ispunjeni i veseli, ali trebam solo vrijeme – hitno! Neću vas sad uvjeravati u onu “Imaš samo 18 ljeta s djecom pa iskoristi maksimalno”, moja mama već ima 38 sa mnom pa ju naživciram i smrdam zen kad se iskipam s dvoje djece i vidim kako “bježi” u vrijeme za sebe. Mame uvijek znaju!

Ima jedna stvar koju sam naučila u svom roditeljskom stažu. Dan u kojem sebi ne priuštim neko vrijeme za sebe, dan u kojem nemam priliku biti sama sa svojim mislima, a posebno kad se ti dani uspiju namnožiti, to su dani kada iz mene izlaze one manje prijateljske rečenice, oštrijeg tona i kraćeg fitilja. I to prema najbližima, što mi onda kasnije pojačava osjećaj krivnje. Kao da ih na neki način krivim što nisam uspjela predahnuti. Posebno ako su takvi dani u kombinaciji s još hrpu obaveza koje mi stoje na ramenima. Svi mi imamo takve dane, zar ne? Sigurno ste u glavi odmah imali asocijaciju na neku ne baš tako davnu situaciju u kojoj ste planuli. Nevjerojatno je koliko konstantno učimo s djecom i koliko stvari osvijestimo i koliko situacija zbog toga nadrastemo.

Iako je poprilično popularan ovaj trend self carea i promicanja važnosti vremena za mamu, neću vam sad pričati o tome jer vjerojatno već dobro znate što je zapravo self care i da on definitivno nije vrijeme u kojem će muž odvesti djecu van, a vi ćete za to vrijeme ostati same da u miru skuhate ručak ili pospremite tekući nered jer volite kuhati i spremati. Neki dan sam naišla na video u kojem mama preda bebu u ruke tati da ona nešto obavi. Otišla se tuširati, tata je veselo ušao s bebom, otišla je izvaditi suđe iz mašine, evo njih i tu. Već u glavi čujem glas mog muža koji cupka s njima i govori “Daaa vidimo, štooo nam to mama radi?”. Mislim da će mi ta rečenica zauvijek stajati u glavi među tri najomraženije. Evo i sad dok ovo pišem, otišla sam “odmorit”, oni sjede s tatom u dnevnom boravku, a svako malo jedno dođe u sobu i popne se na mene i onda pišem pa stanem pa se tri dana ne mogu vratiti u tekst. I tako u krug.

Vratimo se na self care. Ne, ne morate se buditi u pet, otuširati hladnim tušem, meditirati ili vježbati yogu i nakon toga pročitati knjigu dok djeca spavaju da biste se osjećali dobro. Nekome će to nahraniti dušu, ali ako to nije vaš cup of tea, samo će vam donijeti dodatnu frustraciju ako niste znali uživati u tome, a osjećali ste da vam je nekako nametnuto putem društvenih mreža. Vi najbolje znate koji su vaši načini i alati da generalno poboljšate sebe i kvalitetu svog vlastitog, a samim tim i obiteljskog života.

Ja sam recimo definitivno s godinama postala taj jutarnji tip. Prilika me učinila da zadnjih godinu i pol vrijeme za mene postoji samo navečer, al ono je najčešće u kombinaciji s poslom jer nema toliko puno sati između odlaska djece na spavanje i vremena kad se i ja onesvijestim. Ali zadovoljavala sam se i tim jer sam uspijevala nahraniti dušu. Neki dan sam se ulovila da razmišljam kako mi se čini da sam opet počela dolaziti u fazu života u kojoj moje ustajanje iz kreveta usred noći na wc neće nikoga probuditi. S druge strane, moj muž nikad ne overthinka kad su takve stvari u pitanju pa kao medo glasnim udaranjem petama do wca skoro probudi i susjedu kat niže, a onda se vrati u krevet, okrene leđa i nastavi blaženo spavati. Kažu da mame imaju lak san. Pitam se zašto je tako. Ne znam jel me više razbude medine stope ili činjenica da se iznerviram u tri ujutro što je nastavio kao da se ništa nije dogodilo, a ja moram dospavati bebu koja nam je usred noći ušla u krevet nakon što se preplašila mede i prema kojoj se okrenem pa makar osjećala da ću iščašiti kuk na tom istom boku dok ne zaspe opet. Uglavnom, kako je po novom malena čvršćeg sna, to znači da bih se i ja pred jutro mogla izvući dok svi blaženo spavaju. I zapravo sam odlučila da ću si već sada dane na moru pokušat opet povesti u tom smjeru, i ući u taj ritam.

Već nekoliko godina ljetujemo u Šimunima, život u kampu, u mobilnim kućicama s terasom uz more je nešto posebno. Grijeh mi je spavati do devet kad već u šest mogu napraviti đir po kampu i onda uskočiti u more i otplivati 20-30 minuta. Do sedam sam nov čovjek, razbuđena, napunjena najljepšom energijom, osjećam da sam napravila nešto za sebe pa veselo odlepršam do lokalnog ribara kupiti ručak, uzeti nešto za doručak i sva sam si kao američka mama domaćica koja kuha tri vrste doručka od pet i s osmijehom na licu, pregačom i savršenom frizurom dočeka raščupane probuđene, također nasmijane piliće. E tako ću ja, samo s mokrom kosom od kupanja, u polupidžama izdanju s ribom u jednoj ruci i krafnama u drugoj. Evo, to je sve što trebam od vremena za sebe u danu trenutno. Tišina, moje misli, briga za sebe i brdo pozitivne energije kojom me to sve napuni.

Poželiš li živjeti kao nekad?

Ali nešto uvijek mora patiti. Dan ima 24 sata i ako nemaš vojsku ljudi okolo sebe, onda jednostavno ne možeš baš sve stavke procheckirati na kraju dana. Jednostavno neka od uloga koju imaš mora patiti. Imam dojam da su u ovom periodu kad imamo mali djecu, definitivno na zadnje mjesto stavljamo dogovore s prijateljima koji nemaju djecu, odnosno djecu s kojom se naša djeca igraju. A ima još nešto što sam shvatila da me u ovo moderno doba zapravo najviše nervira. Svi smo postali prijatelji iz mobitela. Kad ti se nešto dogodi, prijateljima instant javljaš preko poruke. Nijedna tema više nije friška kada sjednete na piće, a i to piće više nije tako često. Svi smo konstantno updateani o svim informacijama, što je super, ali se sve te teme nekako površnije dotaknu i u količini tema brzo postanu stare, a ako nisi u istoj fazi života, puno teže odvajaš vrijeme da se nađeš, uvijek nekako s krinkom da ne možemo od djece. Evo to je taj dio koji mi najviše nedostaje, da možemo opušteno kao nekad sjediti do nekog doba ne brojeći pića, ne gledajući na sat i pretresati teme koje su skroz friške.

Krajem godine, moja kuma i ja kupile smo karte za koncert naše srednjoškolske ljubavi, Lenny Kravitza, ali nije to jedini koncert na koji smo se nabrijale pa smo nadobudno kupile karte i za Ed Sheerana. Uglavnom, sad razumijem da su potpuno strateški otvorili kupovinu karata u ono sumorno doba godine kada bih otišla i na koncert pokrajinskih popevki ili na koncert koji se održava na mjesecu i ostavila djecu tko zna kome, samo da malo pobjegnem. Da stvar bude bolja, kupila sam odmah kartu i za muža, neće valjda ne vidjeti Eda. Za Lennyja nisam, ne mogu istovremeno biti s dva moja životna crusha

Nisam tada razmišljala da moram zaista prvi put ostaviti oboje klinaca na minimalno jednu noć roditeljima, odnosno to sam stavljala pod tepih. A otkad ih imam dvoje, posebno otkad se i ova manja aktivirala, a ovaj veći našao u njoj kompića za uništavanje protivnika, mislim da im je to prevelik zalogaj. 

Neki dan pričala sam sa sinom, pričao mi je o curici s kojom se jako rado igra i onako dječji, najslađe, rekao je da će, kad se ožene i dobiju djecu, živjeti s nama kako bi mu djeca uvijek mogla biti blizu bake i dede. Moj sin ima šest godina. Zamislite koliko njemu nedostaje njihova blizina kad je to tako povezao. Meni srce pukne kad god kaže kako njegovim prijateljima bake žive blizu i idu kod njih na ručak, a kod nas uvijek kuham ja. Nadam se da to nije kritika na račun mog kuhanja. Ali blagoslovljen je svatko kome su blizu – i mi, koji bi klince barem na par sati tjedno iskipali da predahnemo i obavimo nešto za sebe, ali još više dječica koja toliko ljubavi i podrške dobivaju od njih. 

I dok ja unaprijed razbijam glavu tko će kako preživjeti moj odlazak i kome će ovo najteže pasti, istovremeno razmišljam kako nekad ipak smijem sebe staviti na prvo mjesto. Jer tko će nas staviti ispred svega ako nećemo mi sami.

Probaj živjeti bez puno ‘moranja’

Prije dva-tri mjeseca pisala sam kako nam često vlastiti perfekcionizam i kontrola koju želimo držati u rukama rade medvjeđu uslugu. Puno razmišljam o toj temi u zadnje vrijeme. Spoznala sam da je to najveći uteg koji si stavljamo. Dugo sam odbijala dozvoliti sebi da nađem pomoć u kućanstvu jer nisam dotad našla nekoga tko će to napraviti bolje od mene. Ali ono što sam naučila je da uopće ne moram naći nekoga tko će to napraviti bolje od mene, ja samo trebam nekoga tko će to napraviti da ja ne moram. Kad tako posložiš u glavi, zaista je lako prihvatiti pomoć. Što više poslova uspiješ delegirati, to će tvoj život u konačnici biti zadovoljniji i ispunjeniji. Ako ne potrošim sat vremena na ribanje kupaone ovaj tjedan, u tih sat vremena mogu otići na piće s prijateljicom. Ako dozvolim nekome da mi opere sve prozore i rolete, ja mogu pročitati neku knjigu, naučiti nešto novo. Na kraju dana su obje strane dobile ono što im je trebalo. Isprobano!

Pa hajde da te pitam sad nakon što si ovo pročitala – osjećaš li se nekada da ne uspijevaš naći vrijeme za sebe i da te sve druge obaveze čekaju i gomilaju se?

Je li zaista tako? Jesi li ih pokušala delegirati? Jesi li rekla, hej, sad ja uzimam svojih sat vremena, a vi se snađite? 

Ali stvarno, što će se dogoditi ako uzmeš pauzu za sebe? Suđe neće pobjeći nigdje, veš može čekati i drugi dan. Djeci će biti lijepo i ako odeš na piće, ostavljaš ih u dobrim rukama, sigurno. Priušti sebi neki gušt. Danas odmori. Pročitaj par stranica knjige. Napravi nešto što TEBE veseli. Sve drugo može čekati.

Jer kad nahraniš sebe, sve ono što čeka, napravit ćeš brže i s manje moranja.

POVEZANI ČLANCI: Mamin dnevnik 1 i 2